Slabljenjem centralne osmanske vlasti, krajem 17. stoljeća u Evropi se javlja pojačan interes za prilike na prostoru Bosne i Hercegovine koja je tada bila u sastavu Bosanskog pašaluka i šireg Osmanskog Carstva. O tome svjedoče objavljeni putopisi, posebno francuskih putnika po Bosni.[1] A putnike – književnike, slikare, istraživače, diplomate zanimali su razni motivi i sadržaji – gradovi, znamenitosti, saobraćajnice, škole, zdravstvo, stanovništvo, prirodne ljepote, kulturne znamenitosti. Posebno se značajnim uzima putovanje engleskog arheologa Arthura Johna Evansa (Nash Mills, 1851 – Youlbury, 1941) kroz Bosnu u vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875. godine i njegovo viđenje prilika, zemlje, ljudi.[2] Za Sarajevo Evans zapisuje da je “biserni i smaragdni vrhunac orijentalne mašteˮ.

Dragocjene podatke i dojmove ostavili su slikari, putnici i istraživači nepoznatih krajeva i svjetova pogotovo onih u kojima se susreću svjetovi i kulture Istoka i Zapada. Takva Bosna bila je vrlo zanimljiva ovim putujućim slikarima poput hrvatskih umjetnika Vjekoslava Karasa ili Ferde Quiqueresa. Najviše ih je došlo u Bosnu s austrougarskom okupacionom vojskom među kojima je bilo i amatera i boljih slikara. Oficir Felicien von Myrbach učestvujući u operacijama osvajanja Bosne slika bojeve u Sarajevu, na Debelom Brdu, pod Sedrenikom, pred Begovom džamijom, pod Goricom, na Hisetima, pred Magribijom džamijom. U borbama učestvuju i Ladislav Eugen Petrović, Theodor Breidwiser te J. J. Kirchner.[3] Takav je bio i Eduard Loidolt, časnik koji je nešto duže od dvije godine boravio u Bosni. Rođen je u Mauerkirchenenu, Gornja Austrija 1854. godine. Po završenoj Kadetskoj školi 1. novembra 1879. godine raspoređen je u 1. Schlesiche Infanterie-regimentu u Sarajevu. Uglavnom je boravio u Sarajevu, odakle je izlazio po inženjerskim zadacima ili s drugim jedinicama učestvujući i u borbama austrougarske vojske protiv ustanika na Rogoju, na Brodu kod Foče, na Krušćici, Badnju (Hercegovački ustanak 1882).[4] Budući da je imao elementarnu likovnu naobrazbu, impresioniran sredinom i okruženjem u Sarajevu, počeo je bilježiti svoje dojmove i motive tehnikom akvarela i do prekomande u Tropau iz Sarajeva 1882. godine, uradio ih je preko 130, formata skicen-bloka. Najviše radova predstavljaju motivi Sarajeva, potom motivi s predstavama ljudi, svijeta i scena sa sarajevskih sokaka i mahala.

Iz vremena kad su fotografije bile rijetkost, Loidoltovi crteži akvareli pružaju dragocjene izglede pojedinih dijelova grada. Loidolt je znalački birao motive, dijelove starog Sarajeva i mahale oko tvrđave, gradskih kapija, vratnički Mejdan, ali je jednako birao i motive na suprotnoj strani grada, u podnožju Trebevića, trg pred kasarnom, Jediler turbe. Ima i akvarela iz središnjeg i donjeg dijela grada. Tako na jednom akvarelu Loidolt je prikazao stari kameni most na Koševskom potoku kod Ali-pašine džamije i pored njega drveni u ravni ceste koji pokazuju promjene u oblikovanju i građenju trajnog i privremenog, kao i jednog poznatog dijela grada, potpuno promijenjene urbano-arhitektonske slike. Na malom formatu, ali sigurnim crtežom i dobrim osjećajem za odnose za prostor i u prostoru znao je predstaviti i panoramsku vedutu grada.[5] Akvarele koji pokazuju staru bosansku arhitekturu, kuće i njihove sklopove na padinama grada Loidolt je izvodio sigurnim i nenametljivim crtežom koji je stapao sa akvarelskim tonovima. Ovi njegovi radovi više nego figurativni sadržaji pokazuju njegove likovno-izražajne mogućnosti i najave kasnijeg akademskog obrazovanja.

Akvareli koji predstavljaju ondašnji život koliko je bio dostupan strancu, uz to i oficiru okupacione vojske, pokazuju mnoštvo zabilježenih likova u ondašnjim nošnjama, pri igri domina, u berbernici, igre uz ramazanske svečanosti. Na jednom akvarelu Loidolt je naslikao ašikovanje, karakterističan motiv koji prikazuje momka u tradicionalnoj narodnoj nošnji kako stoji pod mušepkom, zaštićenom drvenom mrežom prozora kroz koji djevojka može vidjeti udvarača, ali on nju ne vidi, nego samo čuje njen govor; momka u lijepoj nošnji prati i čuva prijatelj, ležeći i osmatrajući, puši duhan na dugom čibuku. Drugi, odmah iza ugla, svira na sazu, možda i pjeva kakvu sevdalinku koja priliči zaljubljenim.

Loidolt je uradio čitav niz studija, pojedinačnih likova različitog društvenog i etničkog statusa, i muških i ženskih, u nošnjama detaljno predstavljenih ukrasa. Studije opreme konja, načina oranja i života na selu, uradio je na malim tablama. Na tablama su prave zbirke detalja obuće i odjeće s opisima na njemačkom jeziku: izgledi opreme kuće i interijera, kao i zemljana peć sa prikazom lončića u izgledu i presjeku, otvoreni i zatvoreni fenjer, mlin za kafu u izgledu i presjeku mehanizam, džezva s kahvom na mangali sa žarom. Sve su to lijepe slike i detalji jedne kulture, ali i izvrsna etnološka građa za različita proučavanja. I, dakako, gesta i trud jednog stranca da se predoče i sačuvaju tvorevine ljudske vrijednosti.  

[1] Mithat Šamić, Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću 1836 – 1878. i njihovi utisci o njoj. Kulturno naslijeđe, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981.

[2] A. J. Evans, Trough Bosnia and Herzegovina on Foot During the Insurection… Evans J. Arthur, Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875. Bibl. Kulturno naslijeđe, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1965; a. Giljferding, Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, Bibl. Kulturno naslijeđe, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1972.

[3] Ljubica Mladenović, Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Sarajevo, 1982.

[4] Ibrahim Krzović, Eduard Loidolt – akvareli iz Bosne i Hercegovine / Aquarelles from Bosnia and Herzegovina 1880-1882.Bošnjački nstitut Cirih – Bosnian Institut Zürich, Department Sarajevo, 203

[5] Eduard Loidolt je 1. oktobra 1886. godine bio polaznik Akademije likovnih umjetnosti (Akademie der Bildende Kunst) u Beču “u svrhu obrazovanja za učitelja slobodnog crtanjaˮ. Od 1888., 1. septembra, učitelj slobodnog crtanja na Vojnoj višoj realnoj školi, a od 1892., 18. septembra, učitelj slobodnog crtanja na Vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu. I. Krzović, Eduard Loidolt, str. 203.