Od prosvijećenog pojedinca do slobodnog društva

ALIM KOJI JE MISLIO SVOJOM GLAVOM

Autor teksta: Mr. Meho Šljivo, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Ilustracija: Naslovnica knjige Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman: (Kur'an u teoriji i praksi) autora Adema Bise, objavljena u Tuzli 1937. godine Izvor: Gazi Husrev-begova biblioteka

Navršilo se skoro cijelo stoljeće otkako je u časopisu Biser objavljen antologijski tekst progresivnog muslimanskog teologa i prosvjetitelja Muhameda Seida Serdarevića “Misliti svojom ili tuđom glavom“.

Kritička razmišljanja o autonomnom i slobodnom ljudskom mišljenju kao najvećem intelektualnom dosegu čovjeka koja su iznesena u ovom tekstu izrečena su i potkrijepljena argumentima na zavidnoj intelektualnoj razini istaknutih protagonista prosvjetiteljskih i reformatorskih ideja modernog zapadno-evropskoga mišljenja.

Muhamed Seid Serdarević

Serdarević u tekstu, prije svega, apostrofira važnost logičkog, racionalnog i diskurzivnog mišljenja koju prepoznaje kao specifičnu sposobnost i odliku čovjeka. Slobodoumno i kreativno mišljenje je ono po čemu čovjek primarno jeste i treba da bude umno biće i po čemu se suštinski razlikuje od svih ostalih stvorenja. Pristajati na mišljenja koja nisu naša, misliti tuđom glavom, koristiti tuđe “posvojene misli“ predstavlja svojevrsni “autodestruktivni“ čin koji je nedostojan čovjeka kao razboritog bića.

Serdarević pouzdano zna da je utopija očekivati da baš svaki pojedinac preko noći postane zreo za sopstveno i originalno mišljenje s obzirom na činjenicu da je u svakom društvu više onih “koji nijesu vični sobom misliti, rasuđivati i zaključivati...“

Serdarevićev prosvjetiteljski diskurs predstavlja mnogo više od dokoličarskog mudrovanja i vještine filozofiranja. Na temeljima neograničenog povjerenja u slobodoumno ljudsko mišljenje Serdarević vizionarski iscrtava mape demokratskih procesa u budućnosti: moderna emancipacija čovjeka, njegovo vanjsko i unutrašnje oslobođenje nezamislivo je bez opismenjavanja masa. Iako masama odriče sposobnost samostalnog i logičkog mišljenja, kao što smo to već napomenuli, Serdarević predviđa postepeno izumiranje starog apsolutističkog sistema vladavine u muslimanskim društvima tek onda kada šire muslimanske mase steknu pravo i mogućnost kvalitetnog obrazovanja. Osluškujući argumente Serdarevića, izranja misao Džordža Orvela: “U krajnjoj liniji, hijerarhijsko društvo može opstati samo na temeljima siromaštva i neznanja.“

Ovo kratko predstavljanje Serdarevićevih prosvjetiteljskih ideja koje su objavljene prije jednog stoljeća ilustrativno odslikavaju višestruko poticajnu, živu i aktuelnu filozofsko-političku dimenziju savremenog bosanskohercegovačkog muslimanskog mišljenja. Serdarevićevo poimanje društvene relevancije i pozitivnih praktičnih implikacija kreativnog mišljenja, mišljenja kao takvog, ni danas ne gubi na svojoj aktualnosti.

 Pozitivne društvene i političke promjene u pravilu se javljaju samo u prosvijećenim, slobodnim i otvorenim društvima. Povijest nas je nebrojeno puta uvjerila da istinski slobodnog društva nema bez autonomije uma, bez duhovno slobodnih građana koji su spremni, govoreći jezikom Kanta, “izaći iz stanja samoskrivljene nezrelosti“. Iako ne poseže za kur'anskim argumentima u dokazivanju svojih teza, Serdarevićeva koncepcija filozofije povijesti, društvenog, duhovnog, kulturnog i materijalnog progresa je autentično islamska i sadržana je u kur'anskim riječima: Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe (Er-Raʻd, 11).

Modernistički i reformatorski orijentirani muslimanski mislioci najčešće su kao lajtmotiv moralnog preporoda muslimanskih društava uzimali upravo ovaj ajet kojim su dokazivali obnoviteljski potencijal muslimana koji mogu crpiti iz svojih konstitutivnih vjerskih izvora, ali jedino u slučaju da se sami muslimani spram tog dragocjenog “potencijala“ postave otvorenog uma i otvorenog srca.

Muhamed Seid Serdarević pripada avangardnom tipu bosanske uleme koja je progres razumijevala kao dinamičan i sveobuhvatan proces racionalnog susreta čovjeka sa svijetom koji ga okružuje. Umjesto statičnih i anahronih predstava o povijesnim i civilizacijskim tokovima koje su muslimane učinile intelektualno inferiornim i objektima svjetskih političkih kretanja i promjena, bilo je neophodno otvoriti novo poglavlje muslimanskog kritičkog mišljenja u savremenosti kao pretpostavku svemuslimanskog i općeg narodnog buđenja i otrežnjenja.

Štaviše, muslimanska intelektualna elita već se pomirila sa statusom autsajdera u političkom životu, što rječito pokazuje defetistička izjava Muhameda Ikbala: “Mi muslimani kao politička snaga više možda nismo potrebni, ali mi smo, vjerujem, na svijetu još nenadoknadivi kao jedino svjedočanstvo Apsolutne Jedinosti Božije.“

Podsjećanje na grandiozno prosvjetiteljsko mišljenje jednog bosanskohercegovačkog muslimanskog učenjaka koje je nastalo na vrhuncu kolonijalističke vladavine zapadno-evropskih država u najmnogoljudnijim zemljama sa muslimanskom većinom, može biti podsticaj svima koji vjeruju u moć uma i, konsekventno tome, u osloboditeljsku moć velikih učenja i ideja.

Nasuprot velikih i slobodarskih ideja, obično se pozicioniraju beživotne i nasilne ideologije koje otkrivajući “zlatnu prošlost“ potcjenjuju sadašnjost i rugaju se budućnosti.

Serdarević je u prvim decenijama 20. stoljeća muslimane uljuljkane u mesijanske nade i snove, opijene “zlatnom prošlošću“ pozvao da misle svojom glavom, kao što je Erazmo Roterdamski nekoliko stoljeća ranije svoje savremenike, slijepe pristalice kršćanske skolastike, provocirao slikovitim aforizmom: “Kada bi svim ljudima odsjekli glave i zakotrljali ih niz padinu, svako bi trčao za svojom glavom.“ Da li i koliko muslimani danas misle svojom glavom?! Posmatraju li i gledaju li svoju sveukupnu stvarnost, mnogolike krize i izazove s dva oka – zu-l-ajnejni? Gledanje s dva oka zahtijeva spremnost da se uspostavi ravnoteža između svih ekstremizama, umno balansiranje između suprotstavljenih krajnosti znači izbjegavanje fanatizma i redukcionizma.

Britansko-pakistanski muslimanski učenjak Ziauddin Sardar pred muslimane današnjice koji se nisu odrekli planiranja budućnosti, jer i dalje razmišljaju svojom glavom, ispostavlja još jedan bitan zahtjev: osloboditi se provincijalizma – raširene karakteristike muslimanskog mišljenja.

Umjesto fiksiranja uma samo za fikh (islamsko pravo), slijeđenja diktata ove ili one škole mišljenja, muslimani se moraju odvažiti da razmišljaju maštovito, hrabro i univerzalno.

Islam je univerzalan svjetonazor. Kao što su mu strana bilo kakva nacionalna, etnička, jezička, rasna ili druga omeđivanja, tako ni islam nije “ograničen jednim provincijalnim i zatvorenim pogledom na svijet“.

To je ponajbolje znao Muhamed Seid Serdarević koji je, uprkos sveprisutnim retrogradnim i reakcionarnim utjecajima i skripturalističkim čitanjima izvora vjere, hrabro i dalekosežno mislio svojom glavom, vjerujući da će takvo mišljenje postati temeljem muslimanskog preporoda i postepenog ostvarenja političkih sloboda.