AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA O ZAJEDNIČKOM ŽIVOTU BOSANSKIH JEVREJA I MUSLIMANA

U nedavno publiciranoj knjizi Suživot jevreja i muslimana u Bosni i Hercegovini. Primjeri tolerancije od 16. stoljeća do danas (El-Kalem, Sarajevo, 2021), objavljenoj povodom dvije stotine godina od Sarajevskog purima (1819), događaja u kojem su ugledne muslimanske porodice Sarajeva na hrabar i dostojanstven način potvrdile višestoljetno iskustvo zajedničkog života sa jevrejima na prostoru Bosne, iznosi se i niz auteničnih svjedočanstava iz porodičnih biografija bosanskih jevreja. Od dobrodošlice prilikom dolaska prvih sefardskih zajednica u Bosnu, u vrijeme rekonkviste u Španiji, preko spomenute izjave koju je potpisalo oko 250 najuglednijih muslimana koji su ustali u odbranu rabina Moše Danona i sarajevskih jevreja od nepravedne vlasti Mehmeda Ruždi-paše (Sarajevski purim, 1819), preko brojnih rezolucija protiv govora mržnje i nasilja nad komšijama jevrejima u toku Drugog svjetskog rata i spašavanja vrijednog rukopisa jevrejskog kulturnog i vjerskog identiteta – Haggade, knjiga donosi događaje u kojima su muslimani Bosne i Hercegovine na najplemenitiji način nastavljali naslijeđe Medinske povelje, a kojom su od Poslanikova vremena bila zaštićena prava jevreja unutar muslimanskih zajednica i potvrđivali da je prostor Bosne zajednički historijski, društveni, vjerski i kulturni prostor muslimanskog, pravoslavnog, katoličkog i jevrejskog stanovništva i svih njenih građana. Izgradnja Sijavuš-pašinih daira (Ćifuthane, kurtiža, 1581), za siromašne jevreje, u tadašnjem strogom centru Sarajeva, u blizini Begove džamije, kao i dozvola koju im je uz to budući beglerbeg Sijavuš-paša dodijelio da izgrade sinagogu, potvrda je položaja koji su Sefardi uživali u Sarajevu već od druge polovine 16. stoljeća (Kamhi, 2021, 26-27).

Brojni su primjeri zajedničkog života i uvažavanja između muslimana i jevreja u Bosni i u moderno doba. Derviš Korkut ne samo da je, kao kustos Zemaljskog muzeja, spasio jednu od najstarijih Haggada u svijetu od nacističkog okupatora, nego je i oštro istupio protiv donošenja protujevrejskih uredbi – Numerus clausus – od 5.10.1940. godine, a kojima su jevrejima ograničena prava na školovanje (Kamhi, 2021, 41). Zanimljivo je da je Haggadu još jednom tokom 20. stoljeća, u ratu, spasio musliman: bio je to tadašnji direktor Zemaljskog muzeja, profesor Enver Imamović, u ratu 1992–1995. godine. Jevrejska zajednica na brojne načine i kroz humanitarne akcije odgovorila je na ovu trajnu podršku i nastojala spasiti i olakšati živote svojih muslimanskih sugrađana tokom ratnih 1990-ih.

U nastavku donosimo nekoliko autentičnih svjedočenja o pomoći muslimana Bosne jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, a koji su kao dokumenti usmene historije predstavljeni u spomenutoj knjizi:

Derviš Korkut spašava Miru Papo

Zanimljiv je slučaj jevrejske tinejdžerke Mire Papo čiji su roditelji odvedeni u logor za vrijeme Drugog svjetskog rata, a nju je u svoju kuću doveo Derviš Korkut. Da bi zakamuflirali njezino jevrejsko porijeklo, djevojčicu su nazvali Amira, obukli su joj muslimansku nošnju, a ljubopitljivim poznanicima predstavili su je kao rođaku koja im pomaže u kući. Zbog opasnosti koja je i dalje prijetila Jevrejima, Mira je prebačena u Dalmaciju, gdje se navodno priključila partizanskom pokretu. Zbog čina spašavanja jevrejske djevojčice, Korkut je nakon rata proglašen pravednikom među narodima.

(Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina, kutija Jevreji, inv. br. 34021)

Izet Arnautović spašava Abrahama Konfortija

Kao primjer pomaganja Jevrejima da se prebace na italijansku okupacionu zonu gdje se nije provodila brutalna antisemitska politika, mogao bi poslužiti slučaj Konforti Abrahama, kojeg je Izet Arnautović autom prevezao iz Travnika u Mostar, gdje mu se uskoro pridružila i njegova supruga obučena u muslimansku nošnju – zar. Izbjeglički put ih je dalje odveo do Splita, a potom do hvarskog logora, odakle su se po kapitulaciji Italije priključili partizanima.

(Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina, kutija Jevreji, inv. br. 34021)

Sjećanje Davida Kamhija

“Svega se sjećam. Moju majku spasila je Fahrija-hanuma Fadilpašić. Možda je teško povjerovati, ali svega se sjećam. Moj brat se rodio 18. oktobra 1941. i majka se prvo krila u nekom Bauer sanatoriju. Ali jednog dana šef te ustanove rekao je da tu ne može više ostati, da treba izaći, spašavati se. Moja porodica i porodica Fadilpašić godinama su bili prijatelji; majka se pazila s Fahrija-hanumom, rođenom Hrasnica, otac s begom Fadilpašićem. I ta je Fahrija-hanuma spasila moju majku. Mi smo najprije bili u Mjedenici, kod porodice Odobašić; muž Sejfo, a Marica mu žena. Ali, nakon nekog vremena došao je po mamu – jer je znala dobro njemački – jedan kulturbundovac (to su oni koji su se, tobože, bavili kulturom). Međutim, skočili su svi, i komšije, sve su tu muslimani bili, on se pokupio i otišao, ali je rekao da će opet doći. Onda je Fahrija-hanuma poslala pasažeru s momkom, te zar i feredžu mami, a meni fes za glavu, i mi smo sjeli u ta kola. Sjećam se dobro, mati mi je rekla: ‘Pazi, nisi više David, nego Džavid, zapamti to!’ Dala mi je čokoladu i došli smo na Banovo, na Staru željezničku stanicu. Onda smo ušli u voz za Mostar. Moj otac je bio ‘crveni’. Dočekala nas je veza i smjestila kod jedne familije, ali su nas uskoro Italijani pokupili i odveli u logor na Lokrum i na Rab. Poslije kapitulacije Italije, brat i ja smo bili u nekoliko dječijih domova. Na kraju smo završili u Splitu. Još pamtim trenutak kad smo čuli za oslobođenje. Svi smo onako u odijelima pojurili u more. Ja sam volio skakati sa stijene i odvojio sam se. Odjednom, prilazi mi neki čovjek u partizanskoj uniformi i pita me kako se zovem. Nama su u domu rekli da nikome ne vjerujemo i da ne razgovaramo sa strancima. Šutim ja, sve dok on nije izvadio šaržer iz pištolja i upitao me hoću li da se poigram. Brzo uzmem pištolj, ali i dalje nisam htio pričati. Zatim on izvadi fotografiju i pruži mi je. Vidim mamu i nekog čovjeka, a između njih ja, na tuti. Pita me oficir: ‘Ko ti je ovo?’ Kažem: ‘Mama.’ ‘A ovo?’, pa pokazuje na čovjeka. Ja slegnem ramenima.

‘To sam ja, tvoj otac’, rekao je. I tako sam ja poslije toliko godina opet vidio tatu.”

(Oslobođenje, 15. maj 2020.)

Izvori:

• Kamhi, David (2021), “Neki aspekti zajedničkog života jevreja i muslimana od Medine preko Endelusa, Osmanske Imperije do Bosne i Hercegovineˮ, u: Suživot jevreja i muslimana u Bosni i Hercegovini. Primjeri tolerancije od 16. stoljeća do danas, Sarajevo, str. 19-49.