GRAD: UVOD

Vjera u religijskom smislu temeljna je inspiracija islamske kulture klasičnih vremena i islamska kultura pratila je islamsku religiju u tim vremenima kud god se ona kretala. U obilju oblika, koji su izražavali i nosili tu izvornu povezanost, grad je zauzimao reprezentativan položaj. Njegove izražajne i tvorbene moći imale su organsku funkciju u životu islamske kulture, kao što su imale reprezentativnu ulogu u manifestiranju islamskog načina mišljenja, ponašanja, življenja. Izvorna povijest islama, povijest kao uspon islamskog vjerovanja i činjenja u samome sebi, kao razvoj muslimanske duhovnosti, civilizacijske gradnje i društvenih institucija što se primarno inspirirao i određivao na sopstvenim izvorima, u svojim važnim dimenzijama bila je povijest grada.

Klasična kultura islama s razlogom se označava urbanom kulturom. U Pjesmi o Muhamedu, himni koja se cijeni kao jedno od najvrednijih ostvarenja njegove pjesničke mladosti, Goethe je muslimansko podizanje gradova predstavio kao moćni pjesnički simbol širenja islama i uspjeha Muhammedove poslaničke misije. U Gramatici civilizacija Fernand Braudel je civilizacijsku važnost „islamskog grada“ ustanovio u samoj biti islamske civilizacije. Očitovanja njegova izvornog civilizacijskog značaja utvrdio je u civilizacijski ranom pojavljivanju muslimanskih naselja koja su nastala ili su dobila novi izgled u prostorima i procesima tradicionalnog svijeta islama, u brzini njihova pojavljivanja i cjelovitog ispunjavanja bitnih zadaća grada. Za historičara Sredozemlja i materijalne civilizacije Zapada tu se pokazivala izvornost muslimanskih naselja u odnosu na Zapad, njihovo temeljno isijavanje „zraka“ islama kao „pokreta“ u zajedničkom kružnom prostoru vjere, obrazovanja, poslovanja, dječije igre i zabave odraslih, također u njihovom prihvatanju ljudi i toleranciji, u tome što „ustvari, svaki muslimanski grad ima svoje četvrti s različitim rasama, vjerama, jezicima“. Šest stoljeća prije Braudela, Ibn Haldun je uzdizanje i sudbinu gradova u matičnim prostorima islama i razvitak muslimanske svijesti o važnosti grada za život u civilizaciji doveo do univerzalnog filozofsko-povijesnog određenja. U čuvenoj Mukaddimi razvio je prvu filozofiju povijesti grada, prvo cjelovito kulturno-povijesno protumačenje svjetovnih, socijalnih uzroka nastajanja i propadanja gradova kao izvornog stremljenja i civilizacijske sudbine ljudskih zajednica.

Ibn Haldun je umro na početku stoljeća u kojem su položeni temelji grada Sarajeva i većine gradova u Bosni i Hercegovini, koji su nastali nakon osmanskog osvajanja Bosne i svoj oblik poprimili u skladu s vjerskim idealima i socio-kulturnim vrijednostima islama. Sarajevo, Mostar, Travnik, Banja Luka i drugi gradovi nastali su u vrijeme ekspanzije Osmanskog Carstva kao najvidljiviji izrazi njegove civilizacijske moći i kao najznačajniji plodovi i glavni rasadnici islamske kulture. U njihovo oblikovanje utisnut je islamski stil gradskog života u osmanlijskoj stilizaciji, ali na način djelotvornog uključivanja prirodnih i povijesnih posebnosti zemlje Bosne. U izboru mjesta građenja manifestiralo se afirmativno odnošenje prema bosanskim prirodnim dobrima i civilizacijskom naslijeđu; gradovi su utemeljeni na obalama ili izvorima rijeka i na starim putevima ili raspućima srednjovjekovnih drumova. U građenje je utkan ideal vedrog života, bliskih međuljudskih veza i olakšavajućeg rasporeda stvari; gradovi su izgrađeni kao djela arhitekture „na dohvat ljudske ruke“, kao osiguranje gradskih struktura za zadovoljavanje vjerskih, administrativnih, obrazovnih, poslovnih, humanitarnih i drugih potreba stanovništva u neposrednim odnosima, u prozračnom stapanju urbanih i prirodnih krajolika.

Podizanje Sarajeva reprezentira osnovne elemente izgradnje grada i ključne odrednice čovjekova urbanog rasta u njihovoj organskoj povezanosti. Sarajevo je utemeljio bosanski sandžak-beg Isa-beg Ishaković izgradnjom džamije i stambene mahale, vodovoda i mosta na Miljacki, namjesničkog saraja i hamama, karavan-saraja i tekije, musafirhane i imareta. Međutim, vanjsko uobličenje i unutarnji ustroj Sarajevu dala su vakufska dobra Gazi Husrev-bega tokom dvadesetih i tridesetih godina 16. stoljeća. Sa kompleksom zadužbina koji su činili  džamija, mekteb, hanikah i medresa, bezistan i karavan-saraj, musafirhana i hamam, ulica sa dvije stotine dućana, vodovod za opskrbu više desetina mahala i javnih česmi, najglasovitiji osmanski namjesnik u Bosni uspostavio je cjelovito životvorno jezgro naselja u kojem su organski povezane religijske, obrazovne, poslovne i upravljačke funkcije grada. Gazi Husrev-begova vizija Sarajeva, realizirana u kamenim zdanjima i trajnim ustanovama, učinila je Sarajevo gradom ljudi koji vjeruju, uče, posluju, kontempliraju, pomažu se, putuju, odmaraju se i opuštaju.

Vrijeme nastajanja bosanskih gradova islamskog kulturnog obilježja bilo je vrijeme kada je povijest u zemljama kršćanskog Zapada imala oblik jedne religije i kada se ratovima rješavalo pitanje prava na drugo i drugačije vjerovanje. To je vrijeme ekspanzije kršćanskog Zapada i osmanlijskog muslimanskog Istoka u različitim vidovima uvećanja i mobilizacije gradskog stanovništva. Na Zapadu je ekspanzija uključivala oslobađanje stanovništva i širenje srednjovjekovnih gradskih struktura u okviru čvrstog vjerskog jedinstva, koje nije dopuštalo slobodno sudjelovanje pripadnika posebnih grupa, kao što su bili jevreji. U Osmanskom Carstvu ekspanzija je imala karakter uključivanja stanovništva u procese širenja i diferenciranja gradskih aktivnosti u kojima su učestvovali pripadnici različitih vjerskih zajednica.

Prije toga, u dugom razdoblju srednjovjekovne samostalnosti, Bosna je kao banovina i kraljevina bila zemlja u kojoj su se zajednice pripadnika Crkve bosanske, Katoličke crkve i Pravoslavne crkve sukobljavale, miješale i održavale u životu. Kada je Bosna došla pod vlast Osmanske imperije, višereligijski karakter bosanskog prostora nije uništen niti narušen već je u značajnoj mjeri institucionalno zaštićen i lokaliziran u multireligijskom ambijentu novih gradova. U stoljeću Augsburškog vjerskog mira i njegova trećeg članka – čija zemlja, onoga i vjera – bosanski gradovi su bili sredine u kojima su živjeli, sarađivali i svakodnevno se susretali muslimani, katolici, pravoslavni i jevreji.