ŽIVOT U STARIM GRADOVIMA

Gradovi u našoj zemlji nastaju dolaskom Osmanlija, uglavnom na mjestima već  postojećih srednjovjekovnih naselja. Budući da se koncepcija tih starih gradova dobrim dijelom, bar u historijski očuvanim jezgrima, zadržala i do danas, prepoznat ćemo princip koji se slijedio prilikom njhove izgradnje. Osnovni princip osmanskih gradova je podjela na javni i stambeni dio grada. Naravno, prethodnica svake nove vlasti je vojska, te se na mjestima na kojima se stvaraju novi gradovi prvo pojavljuje vojska, samim tim i privreda koja je u funkciji vojske. A privreda tog vremena počivala je na zanatima. Prvo se javljaju zanati za potrebe vojske, to su prije svega pekari, aščije, puškari, terzije (krojači), kundurdžije (cipelari) i slično. Oni se grupišu na jedno mjesto, što je temelj za stvaranje čaršije. Čaršija je perzijska riječ, označava trgovačku četvrt grada, trg. Bogomolja je sastavni dio života, a kako se radi o Osmanlijama koji su na ovo područje donijeli islam, u sastavu novoformirane čaršije obavezno se grade džamije. Pored džamija građeni su imareti (javne kuhinje), javne česme, često i hamami – javna kupatila. Hamami se grade i odvojeno od džamija. No, da bi javne česme i kupatila mogli funkcionirati, potrebno je do njih dovesti vodu. Od najbližeg izvora, kojih u našim brdovitim krajevima na sreću ima dovoljno, Osmanlije su drvenim, ili nešto kasnije olovnom cijevima, vodu sa izvora sprovodili do javne česme, i na taj način stvorili prve vodovode. Dakle, izgradnjom prvih zanatskih radnjica, sakralnih objekata i javnih česama udareni su temelji stvaranju gradova. Na ovaj način nastali su javni dijelovi gradova u kojima se nije živjelo. Kuće su građene izvan čaršije, obično na obližnjim uzvisinama, što je naročito karakteristično za Sarajevo, čije su stambene četvrti – mahale nastale po okolnim brdima, dok je čaršija u kotlini.

Prilivom stanovništva i rastom gradova i potrebe postaju šire. Razvija se i trgovina, te u čaršijama dolazi do izgradnje hanova i karavan-saraja. To su zgrade koje služe za prenoćište putnika. Pored toga, grade se i imareti, javne kuhinje za putnike namjernike, za siromašnije, za službenike vjerskih institucija, gdje se hrana dijelila besplatno. Broj zanata i zanatlija raste, te se povećava i broj dućana i magaza (podrumi za držanje robe). Zanatlije se organiziraju u esnafe – cehovske organizacije, ali se grupišu i u fizičkom smislu, radi lakšeg poslovanja. Tako dolazi do podjele zanata po ulicama, o čemu jasno svjedoče, naprimjer, nazivi ulica na današnjoj Baščaršiji u Sarajevu. Sarači (kožari) su radili u jednoj ulici, mudželiti (knjigovesci), kundurdžije (cipelari), ćurčije (krznari), bravadžije, kovači, kazazi (pozamanteri), svi su imali svoje ulice, ili, zavisno od razvijenosti samog zanata i više njih. Međutim, pojedini, iz praktičnih razloga, nisu imali svoje ulice, već ih je bilo na raznim stranama čaršije. To su bili kahvedžije, slastičari (halvadžije), aščije i berberi, odnosno oni koji su se bavili uslužnim djelatnostima. Podrumi, odnosno magaze, bili su odvojeni u posebne dijelove čaršije. Više magaza pod zajedničkim krovom i sa zajedničkim dvorištem nazivali su se daire. Značajnije građevine predstavljaju i bezistani. To su pokrivene čaršije za nizom malih zanatskih i trgovačkih radionica, te zauzimaju jedno od centralnih mjesta u čaršiji. Uz ove građevine su i s vanjske strane nizovi dućana.

No, ne smijemo zanemariti činjenicu da Osmanlije nisu branile izgradnju sakralnih objekata za druge vjeroispovijesti, te su u javnim dijelovima grada, dakle u čaršijama, građene i crkve, pravoslavne i katoličke, i sinagoge, zavisno od lokalnog stanovništva i njegovih potreba. Ipak, sve ostale javne institucije i usluge koje je pružala jedna čaršija, bile su zajedničke.   

Dakle, javni dio grada nastalog za vrijeme osmanske vladavine, skup je uskih ulica s malim drvenim dućanima skromnog izgleda s obje strane. Između ovih dućana izdižu se sakralni i drugi objekti za javne potrebe – bezistani, hanovi, hamami, koji su, za razliku od jednostavne arhitekture dućana, obično monumentalne građevine, koje danas predstavljaju značajne spomenike kulture. Sastavni dio ovog mozaika su javne česme, od kojih su neke bile građevine za sebe (sebilj) i šadrvani. Tokom dana život u ovom dijelu grada bio je veoma živ, zanatlije i ljudi koji su radili u čaršiji tu su provodili cijeli dan. U dućanima su radili, prodavali, pili kafu, ručali i družili se, ali već s prvim sumrakom život u ovom dijelu grada zamire i seli se u stambene kvartove izvan centra.  

Stambene četvrti su mahale. U sastav jedne mahale ulazi nekoliko sokaka (malih ulica), najčešće manja džamija (sakralni objekti drugih konfesija gradili su se uglavnom u centru), uz džamiju je obavezno javna česma i groblje u koje se sahranjivalo lokalno stanovništvo. Kuće skromnog izgleda prema ulici, sa izbačenim doksatom koji se nadvija nad ulicom i pruža pogled na nju, opasane visokim zidovima odaju jednu mnogo mirniju atmosferu od one živosti koja vlada u čaršiji.

 Ulazeći u avliju bosanske kuće, ulazi se u jedan sasvim drugi svijet omeđen visokim bijelim zidom, napravljen ne da razdvaja, nego da sačuva porodicu, njenu intimnost i privatnost. Unutrašnjost stambenog kompleksa razlikuje se od vanjskog svijeta po bojama koje tu nalazimo: boje prirode, bijela boja kreča, boja drveta i zelenila. Spoj prirode i arhitekture veoma je značajna dimenzija u graditeljstvu doba u kojem je kuća nastala. Kuća svojim doksatima, kamerijama izlazi u prirodu, a priroda se lozama i cvijećem uvlači u unutrašnjost.

Uvijek skroman izgled kuće prema vani, ali bogato i raskošno uređenje interijera, govori o čovjeku koji je živio u ovakvim kućama, njemu nije važno pokazivanje raskoši i dokazivanje drugima, za njega je osnov porodični život i sopstveno uživanje.

Kuće nastale u mahali u osmanskom periodu, tačnije kompleksi kuća, avlija i bašči, podijeljene su na selamluk (muški dio) i haremluk (ženski dio kuće). Ipak, čini se da ovakvi nazivi zvuče malo pregrubo, te bi, da bismo bili bliže značenju ova dva dijela, bilo prikladnije ako bismo ih nazvali javni i privatni dio. Selamluk je mjesto susreta, mjesto primanja muških gostiju, mjesto gdje su se odvijali razgovori, katkada i od državne važnosti. Žena i ostali članovi porodice, da bi bili pošteđeni teških razgovora, a u isto vrijeme da dječija graja ne bi ometala susrete, povlačili bi se u haremluk, tj. privatni dio kuće.

Ova podjela u strukturi grada na javni i privatni dio, podjela unutar same kuće na javni i privatni dio (popularno nazvan muški i ženski dio) govori o važnosti porodice kao institucije i nastojanju da se ona zaštiti od gužve koja vlada van zidova kuće.

Literatura:

• Hamdija Kreševljaković (1991), Izabrana djela III, Sarajevo: Veselin Masleša.

• Grupa autora (2001), Monografija Svrzina kuća, Sarajevo: JU Muzej Sarajeva.