TURBE - MAUZOLEJ U BIHAĆU

Kao i Kapetanova kula i Crkva sv. Ante, turbe koje se nalazi u historijskoj jezgri grada Bihaća svjedoči o multikonfesionalnosti i multikulturalnosti ovog grada. Međutim, kao i u slučaju Kapetanove kule, odsustvo historijskih izvora ne dozvoljava detaljniju rekonstrukciju koja bi sa sigurnošću potvrdila “čija je to zadužbina, kada je sagrađena i kome u častˮ.

Malo izvora koje imamo dovoljni su tek da parcijalno rekonstruiramo prošlost nastanka turbeta. Ono što historičari danas mogu tvrditi, ali opet napominjemo s određenom dozom rezerve, jeste da je turbe izgradio Mehmed-paša Bišćević, 1792–1874, iz bihaćke begovske porodice. U prilog ovoj činjenici govori i podatak koji nalazimo u arhivu Rijaseta Islamske zajednice, gdje se navodi da je Mehmed-paša Bišćević raspolagao, pored ostalih nekretnina, i gradilištem s turbetom na prostoru od 0,041 dunuma. Jedan od rijetkih izvora koji nam sugerira nešto kompletniju i detaljniju elaboraciju o historijatu turbeta jesu podaci iz časopisa Nada iz 1901. godine. Na tom mjestu se mogu pronaći i neki drugi zanimljivi podaci, koji ipak ne spadaju u domenu relevantnih i u potpunosti prihvatljivih historijskih izvora. U ovom historijskom izvoru se navodi da je u neposrednoj blizini Kapetanove kule bila i kuća Mehmed-paše Bišćevića. Majka Mehmed-paše Bišćevića je na mjestu gdje se nalazi turbe vidjela svjetlost (nur), odnosno dva plamena vatre, što je ispričala sinu, koji je potom naredio da se na tom mjestu sagradi turbe. Kasnija interpretacija spomenutog događaja išla je u pravcu tumačenja ovog događaja da su dva plamena nura upućivala na pogibiju dvojice vojnika, da li prilikom odbrane grada od austrijskih trupa ili prilikom osmanskog napada na grad 1592. godine, i dalje je nedoumica.

Mehmed-paša Bišćević imao je jednako burnu prošlost, uspone i padove, kao i njegovo turbe. Bišćevića je Omer-paša Latas poslao u Bursu 1851. godine nakon kaznene ekspedicije, gdje se i oženio, da bi se nakon pomilovanja vratio nazad u Bosnu, u Sarajevo. Turbe, koje je u međuvremenu oronulo, renovirala je porodica Hustanbegović. Poznato je da je 1878. godine širom Bosne pružen otpor uspostavljanju nove austrougarske vlasti, a jedan od posljednjih gradova koji su osvojeni bio je Bihać, 19. septembra 1878. godine, slično je bilo i pri osvajanju Bihaća 1592. godine i upadu Osmanlija. Samo su se još neki gradovi, poput Velike Kladuše i Pećigrada, održali duže, pri čemu je austrougarska vojska morala upregnuti velike snage da ih pokori. Dakle, osvajanje Bosne uvijek se završavalo u tvrdoj Krajini. Borbenost vojske u Bihaću opisana je mnogim historijskim knjigama, ali nažalost nedugo nakon ulaska u Bihać, 1890. godine. austrougarske vlasti su odlučile da sruše drveno turbe i sagrade novo od kamena bihacita. Upotreba bihacita ima dugu tradiciju na prostoru Bihaćke krajine, pa je stoga najveći broj vjerskih objekata, nadgrobnih ploča, nišana i drugih objekata sazidan spomenutim kamenom. Prethodno sagrađeno drveno turbe je uništeno, a na njegovom mjestu je sagrađena crkva, gdje je i bila prije turbeta. Novosagrađeno turbe sazidano je od lijepo tesanog kamena bihacita koji se kopao u neposrednoj blizini grada. Spojnice između pojedinih kamenih blokova vrlo su precizno i fino urađene, tako da su na nekim mjestima jedva vidljive. Objekat ima oktogonalnu osnovicu, sa sedam prozora, dok se s jedne strane nalaze vrata za ulaz u objekat. Prozorski otvori imaju završetke u formi potkovičastog luka. Ova kompozicija urađena je tako precizno da se čini kao da lukovi prozora lebde u vazduhu. Tom utisku doprinosi zona s geometrijskim i floralnim linijskim beskonačnim ornamentom koja odvaja kompoziciju prozorskih otvora od ostatka zidne mase. Ovu dekoraciju sačinjavaju čisto linijski motivi koji preplitanjem tvore predstave raznih geometrijskih likova i nebeskih tijela (zvijezde). U zonama oko doprozornika javljaju se stilizirani floralni motivi koji, uglavnom, predstavljaju motive urezanih cvjetova.

Kao glavni razlog gradnje turbeta od strane austrougarske vlasti uzima se odavanje počasti, odnosno pijeteta građanima koji su branili grad prilikom austrougarskog napada. Ovaj neobičan čin na koji se odlučila austrougarska vlast nije zavadila stanovnike grada, muslimane i katolike, koji će u narednom razdoblju velikim dijelom početi i napuštati grad. Tačno vrijeme njegovog nastanka ne možemo utvrditi, ali svakako da se ono veže za vrijeme neposredno nakon uspostave austrougarske vlasti. O tome ko je unutra sahranjen, odnosno da li je uopće neko i sahranjen, postoji čitav niz legendi, kao uostalom i oko svakog objekta za koji ne postoji opsežna izvorna građa. Unutar turbeta nije sahranjen niko, jer bismo već znali da se radi o nekoj značajnoj ličnosti, sasvim sigurno da bi opstao pisani trag o tome. Do neke potvrde, opcija da je turbe sagrađeno isključivo u čast stanovnika koji su hrabro pružali otpor austrougarskim vlastima i u čast pijeteta žrtvama grada najadekvatnije je objašnjenje i razlog izgradnje turbeta. Bihaćko turbe velikim dijelom uništeno je prilikom opsade grada za vrijeme posljednjih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, ali je uspjelo opstati, obnovljeno je i sada ponosno stoji u centru grada Bihaća, te i dalje izaziva određene enigme. Od bihacita je sagrađen niz objekata u Bihaću i po cijeloj Bosanskoj krajini, npr. mnoge crkve, džamije, munare, karakteristični krajiški nišani s epigrafikom, grobnice, natpisi na džamijama, veliki broj oblika kamenih ukrasa, okvira i lukova, podnih nadgrobnih ploča, stepenika i ostalih dekorativnih ukrasa. U turbetu se danas nalaze dva drvena kabura, sarkofaga s nišanima na kojima su turbani. Na samom turbetu i na nišanima nema nikakvog zapisa, dekorirane su mnogobrojnim ukrasima, tordiranim trakama.

Na objektu su u nekoliko navrata vršene određene intervencije, ali su obavljene bez projekta i nadzora službe zaštite. Tim intervencijama nije znatno narušen autentični izgled objekta. Intervencije su se najčešće ogledale u promjeni krovnog pokrivača koji, usljed dotrajalosti, nije mogao služiti svojoj namjeni. Tokom elektrifikacije Bihaća, na objekat su postavljeni čelični držači kablova. U toku rata 1992–1995. objekat je bio oštećen, ali su sva oštećenja, koja su bila najviše izražena na krovnoj konstrukciji, otklonjena.

Turbe (mauzolej u Bihaću) je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Izvori i literatura:

• Ančić, Mladen, “Bihaćki kraj od 1262. do početka XV stoljećaˮ, u: Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, br. XXV, 1985, Sarajevo.

• Lopašić, Radoslav, Bihać i Bihaćka krajina – mjestopisne i poviestne crtice, DIA Ivan Goran Kovačić,  Bihać, 1991.

• Midžić, Fikret, Bihać – urbani identitet grada, Arhiv Unsko-sanskog kantona i Društvo arhivksih radnika Unsko-sanskog kantona, Bihać, 2013.

• Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine – Bosanska krajina, knjiga 3,

• 2. izdanje, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.

• Raunig, Branka, Butić, Fikreta, Bokan, Branko, Bihać i okolina, Turističko društvo “Unaˮ, Bihać, 1963.

• http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2896, pristupljeno: 27.10.2022.