BIHAĆKI ŠEHITLUCI

        Poznato je da su gradska mezarja u Bosni i Hercegovini pretvarana u parkove po izričitoj naredbi ministra Benjamina Kalaja spočetka 20. stoljeća. Takav slučaj je bio i u Bihaću. Od jednog bihaćkog mezarja napravljena je javna stočna pijaca, a na mezarima kod Ićhisar džamije šetalište. Riječ je o parceli koja se nalazi na gruntovnom ulošku broj 1303, k.č. broj 1/75, ukupne površine 898 m², mezaristan Ićhisar džamije u Bihaću. Prilikom sastavljanja Gruntovnice, 1884. godine, ova parcela greškom je upisana na državni erar iako je od pamtivijeka bila vlasništvo spomenutog vakufa (Dopis Glavnog vakufsko-mearifskog povjerenstva).

Povjerenstvo u Bihaću godinama je vodilo spor u vezi s ovim zemljištem. Čak su u tom smislu, 1931. godine, pozvani svjedoci: Osman Redžić, umrlog Hase, star 80 godina i Ibro Delić-Sarić, umrlog Mehe, star 60 godina, koji su pred Gradskim poglavarstvom u Bihaću izjavili da je spomenuta zemlja oduvijek bila u vlasništvu vakufa Ićhisar džamije (Uvjerenje Gradskog poglavarstva). Državni Savjet Kraljevine Jugoslavije donio je presudu kojom se poništava rješenje Ministarstva poljoprivrede od 12. februara 1930. godine kojim je bilo predviđeno da ovo zemljište posluži javnim interesima ili u svrhu proljepšavanja grada kao park (Presuda Državnog saveta).

Prema izjavi Salke Ibukića, starog 70 godina, koju je dao pred Sreskim vakufskim povjerenstvom u Bihaću, dana 13. oktobra 1932. godine, u ovom mezarju se nalazilo oko 100 kaburova s kamenim nišanima u ispravnom stanju, a od okupacije se ovdje nije niko ukopao. Mezaristan je bio ograđen bodljikavom žicom i betonskim stubovima, što su finansirali Mehmed-beg i njegov sin Ali-beg Alajbegović (Zapisnik). Zemljište je bilo vlasništvo vakufa Ićhisar džamije preko stotinu godina. Tu su ukopani muslimanski borci – šehidi koji su poginuli 1878. godine tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. U ovom mezarju se nalazio i nišan poginulog borca h. Hasan-bega Bišćevića. Na tom prostoru je napravljeno šetalište preko kostiju ovih boraca (Dopis Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću upućen Ministarstvu za agrarnu reformu). Ova parcela se danas u Gruntovnici vodi kao mezarje, općenarodna imovina. Radi se o parceli prekoputa kafane “Paviljonˮ, odnosno dijelu gradskog parka “Gelenderiˮ u samom centru Bihaća. Bilo bi moralno, civilizacijski, pa i ljudski, da se na tom lokalitetu postavi ploča na kojoj bi pisalo da su tu nekada bili Šehitluci.

Nameće se logično pitanje: koliko li je samo ljudi sjedilo ili hodalo po mezarima ovih šehida u posljednjih gotovo četrnaest decenija, a da toga uopće nisu svjesni?!

Dopis Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću Ministarstvu za agrarnu reformu u Beogradu

Nišani s ovih, ali i drugih gradskih mezara ugrađivani su u porodične kuće, te branu, takozvani “beton”, sada čuveno bihaćko kupalište, kao i na obale jarka, što se moglo vidjeti tokom popravki betonskog dijela serpentina tog kanala. Na ovaj način uništili smo kulturu sjećanja na naše prvake potkraj 19. stoljeća. Imamo li pravo na takav odnos zarad vlastite budućnosti?

Izvori:

• Dopis Glavnog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Sarajevu upućen Sreskom načelstvu u Bihaću pod brojem: 2103 /30, 14. aprila 1930. godine.

• Uvjerenje Gradskog poglavarstva u Bihaću broj: 2292/31 od 18. juna 1931. godine.

• Presuda Državnog saveta Kraljevine Jugoslavije broj: 36174/30 od 20. februara 1930. godine.

• Zapisnik sastavljen dana: 13.10.1932. godine u Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću.

• Dopis Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću upućen Ministarstvu za agrarnu reformu u Beogradu, broj: 89/1929 od 10.04.1929. godine.