IĆHISAR DŽAMIJA U BIHAĆU

Riječ ićhisar znači unutar tvrđave, što govori da se džamija u doba osmanske uprave nalazila unutar bihaćke tvrđave. Prema podacima do kojih smo došli zahvaljujući prof. dr. Ismetu Bušatliću, a nalaze se u malije defteru IV, na strani 33 i 117, preveo A. Polimac, bila je to druga sultanska džamija u Bihaću, sagrađena u periodu između 1703. i 1718. godine u vrijeme vladavine sultana Ahmeda III. Kao i gotovo sve džamije u to vrijeme imala je drvenu munaru. Osmanska vojska je 1853. godine u ovu džamiju i magazu pored nje smjestila baruthanu (džebhanu) i ostali vojni materijal. Nalazila se pored bivših njemačkih vrata kod starog kastela/zamka, a pored nje je bilo mezarje. Austrougarska vlast je u periodu od tri godine, do 1891. godine, skoro do temelja razrušila stari grad koji je stoljećima razdvajao ova dva carstva. Nakon rušenja starog grada ostala je samo Ićhisar džamija koja je bila u ruševnom stanju te je kotarska vlast izdala nalog da se ona ili popravi ili poruši. Napominjemo da su u Bihaću svojevremeno bile četiri kule, devet tabija i tri kapi-kule. Sve su porušene u spomenutom periodu. Gradom i danas dominira Kapetanova kula, koja je nekada bila dva puta veća, a dobila je ime po Hasan-paši Predojeviću.

Na lokalitetu nekadašnje Ićhisar džamije je, na molbu građana Zemaljskoj vladi, izgrađena medresa 1892. godine. Današnja džamija dislocirana je u Harmane, preko puta Jarka. Na natpisu iznad ulaznih vrata stoji:  

“Zaista su moje kuće na zemlji džamije, a njihovi posjetioci su oni koji ih grade i udržavaju.”

Godina gradnje je 1313. hidžretska, odnosno 1895/96.

Iz “Cirkulara” – pozivnice članovima Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću vidljivo je da se na sastanku održanom 16. februara 1913. godine raspravljalo, između ostalog, o uzurpaciji nekretnina vakufa Ićhisar džamije po Beći Pervaniću iz Bihaća i o uzurpiranim nekretninama vakufa Donje Prekounje. Posebno je zanimljiv spor koji se vodio sa spomenutim Pervanićem. Naime, njegov otac Jusuf Pervanić je prodao vakufu Ićhisar džamije parcele na gruntovnom ulošku broj 535, po cijeni od 800 kruna, te je ista svota odmah i isplaćena po svjedočenju Mehmed-ef. Kadića. Istinitost ovih navoda potvrđuju i Salko Ibukić, muhtar Ićhisar džamije, i Osman Delić. Od tog novca Jusuf Pervanić je sagradio kuću, dok je vakuf na kupljenoj parceli sagradio džamiju i kuću za imama.

Ova kupovina je obavljena prije 15-17 godina, navodi se u dopisu Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu od 23. februara 1913. godine. Razlog zbog kojeg spomenuta bašča nije prevedena na vakuf leži u činjenici da je prethodno trebala dozvola za gradnju od Zemaljske vlade. Dok je trajao proces izdavanja dozvole, Jusuf Pervanić je umro, a sin umrlog Jusufa, Bećo Pervanić, u potpunosti je negirao ovu kupoprodaju i tvrdio da je navedene parcele dobio u nasljedstvo. Međutim, čim je saznao da će se pokrenuti spor pred sudom, kontaktirao je advokata dr. Simu Ibiševića koji ga je nagovorio da proda ove parcele trećem licu. S obzirom na to da Pervanić nije imao novca da plati advokata, isti mu je predložio da on posreduje u prodaji te da novac podijele, navodi se u dopisu Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću broj 181/13 od 18. februara 1913. godine koji potpisuje Mustafa-ef. Hodžić, mutevelija gradskog vakufa u Bihaću. Pervanić je navedene parcele prodao Marku Radoševiću po cijeni od 1.000 kruna i tim povodom je sačinjen ugovor. Međutim, molba Marka Radoševića za uknjižbu ovih nekretnina je, na osnovu Odluke Kotarskog suda u Bihaću od 17.4.1913. godine, odbijena. Kotarski sud je odredio mjesec dana za podnošenje tužbe. Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bihaću nije postupilo s potrebnom žurnošću te se konstatira da će ova tužba biti bez uspjeha, i to krivnjom ovog povjerenstva. Vidljivo je to iz dopisa Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću broj 7601 od 8. maja 1913. godine. Međutim, evidentno je da su danas navedene parcele u katastru upisane u korist ovog vakufa.

Temeljem spomenutog otkupa zemljišta od Jusufa Pervanića, ali i činjenice da je ova džamija dislocirana, nedvojbeno smo utvrdili da je ista sagrađena 1313., odnosno 1895/96. godine, a ne 1212., kako se ranije smatralo. Natpis iznad ulaznih vrata vezan je za gradnju novog objekta džamije u Harmanima sagrađene pretkraj 19. stoljeća.

Ićhisar džamija u Harmanima, 1913. i 2014. godine

Ićhisar džamija je imala bogate vakufe. To potvrđuju proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889., 1912. i 1913. godinu. U sastavu ovog vakufa su bila dva dućana, pekara, kafana i sibjan-mekteb. Jedan od dućana 1913. godine iznajmio je Ibro Hukanović za iznos od 72 krune, pekaru Ibrahim Kečalović za 288 kruna, dok je kirija od kafane i dućana iznosila 192 krune, koje je iznajmio Meša Abdihodžić. Inicijativa za renoviranje pekare, koja se nalazila u Marijinoj ulici i nosila znatno visoku kiriju budući da je bila locirana u samoj čaršiji, pokrenuta je 1913. godine.

Po mišljenju gospodina Dvoržaka, stručnjaka građevinske struke, kojeg je angažirao Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu, ova sanacija ne bi mnogo koštala vakuf Ićhisar džamije, pa je i izvršena. Imam i sibjan-muallim u džematu Ićhisar bio je hafiz Abdullah-ef. Zahić, a predsjednik Povjerenstva hafiz Ibrahim-ef. Redžić, šerijatski sudija, koji je na tu funkciju dao ostavku 17. maja 1913. godine.

Ićhisar džamija je u toku Drugog svjetskog rata znatno oštećena, a djelimično je oštećen i mekteb s mualimskim stanom. Drvena munara je zamijenjena betonskom 1967. godine, kada je izvršena i popravka džamije. Doživjela je temeljitu rekonstrukciju 2001. godine. Zamijenjen je krov, stolarija, unutarnja i vanjska fasada, mihrab, minber, uvedeno grijanje, te obnovljena munara. Radovi su počeli 20. jula 2001., a završeni početkom novembra iste, odnosno, pred ramazan 1422. hidžretske godine. Tačno dvadeset godina kasnije džamija je prekrivena novim crijepom, a trenutno se privode kraju radovi na njenom interijeru. S time će ova džamija dobiti novo ruho kakvo ovaj objekat, od historijskog značaja, i zaslužuje.

Literatura:

• Ćišić, Husein (2007), Postanak i razvitak grada Mostara, IC Štamparija d.o.o. Mostar i “Obzorjaˮ, Mostar.

• Hasandedić, Hivzija (2017), “Kulturno-istorijski spomenici u Mostaru iz turskog dobaˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, 10 (10-11), 149-177.

• Taslidža, Faruk, “Između ratova – na granici svjetova – Društveno-privredni odnosi Hercegovačkog sandžaka u prvoj polovini XVII stoljeća (1606- 1645)ˮ, BZK “Preporodˮ GD Mostar, Mostar, 2022.

• Britannica.com, Graffiti art, posjećeno 04.01.2022.