JOSIP POSPIŠIL – ARHITEKTA BOSNE

Josip Pospišil jedan je iz plejade arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag ne samo na graditeljsko naslijeđe nego i u kulturnoj historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine s početka dvadesetog stoljeća.

Ovaj Čeh, porijeklom iz češke pokrajine Moravske, rođen je 1867. godine u Nahošovnicama. Školovao se u Brnu i Beču, a radio je u arhitektonskim uredima u Beču, Brnu, Cirihu, Budimpešti, Zagrebu, Tuzli i nešto duže u Pragu, gdje je postao dobitnik nagrada na prestižnim arhitektonskim natjecanjima za uređenje češkoga glavnoga grada. U Sarajevo dolazi 1908. godine, nakon ženidbe s kćerkom profesora klasične filologije u sarajevskoj Gimnaziji, i tu ostaje do svoje smrti 1918. godine. No, prije ovog sudbonosnog susreta sa Sarajevom i Bosnom, Josip Pospišil je već bio izgradio zavidnu karijeru arhitekte, djelujući u različitim centrima širom Evrope. Njegov stvaralački vrhunac, međutim, vezan je za Sarajevo, u kojem i okončava svoj profesionalni i životni vijek, ostavljajući iza sebe zavidan stvaralački opus. 

Iako je u svom arhitektonskom izričaju bio predstavnik secesije, koja je tih godina bila vladajući stil u Evropi, on je već u prvom susretu s Bosnom iskazao snažno interesovanje za njeno graditeljsko nasljeđe. Zajedno s arhitektom Josipom Vancašem, jedan je od glavnih pobornika „Bosanskog sloga“, koji je svoj savremeni arhitektonski izraz nastojao pronaći tragajući za autohtonim i originalnim rješenjima tradicionalne graditeljske baštine Bosne i Hercegovine. U tom stilu nastala su i njegova najznačajnija arhitektonska ostvarenja, kao što su zgrade Musafija palata, Solomon palata, te zgrada apoteke “Radnik”, kao i nedavno obnovljeni Muzički paviljon u Sarajevu. Palata Musafija koja u sebi sazima elemente secesije, bosanskog sloga i rane moderne proglašena je nacionalnim spomenikom od izuzetnog značaja kako po svome arhitektonskom rješenju tako i po ambijentalnoj vrijednosti u okviru gradske ambijentalne cjeline glavne ulice u Sarajevu.

Malo je poznato da je objekat sarajevskog sebilja, jednog od najznačajnijih simbola grada Sarajeva, projektovao upravo Josip Pospišil.

Pored praktičnog bavljenja arhitekturom, prvenstveno projektovanjem, Josip Pospišil se bavio i teorijskim radom i to ključnim pitanjima arhitekture i urbanizma s početka modernog doba. Nemjerljiv je njegov doprinos problematici vrednovanja i zaštite graditeljske baštine. Podržao je rezoluciju Josipa Vancaša Bosanskom saboru 1911. godine i tako ušao u historiju razvoja pravne zaštite kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Posebno mjesto u njegovom cjelokupnom opusu zauzima njegova likovna zaostavština od više mapa sa crtežima, uglavnom u olovci, nastalih u njegovom sarajevskom periodu. Crteži su pohranjeni u arhivi federalnog Zavodu za zaštitu spomenika, zahvaljujući gospođi Tildi Frid, njegovoj kćerki koja je ih je ljubazno ustupila. Po prvi put, predstavljani su publici u formi plakata u sklopu manifestacije “Dani evropskog nasljeđa“ 2021. godine, koju organizira Ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine.

Malo je poznata činjenica da je arhitekta Josip Pospišil nezavršeni student Likovne akademije u Beču, a što se jasno vidi na ovim iznimno vrijednim crtežima. Nastali kao rezultat njegovog istinskog zanimanja i romantičarskog zanosa arhitekata secesije, a naročito njegovog profesora i uzora Ota Vagnera u traganju za autohtonom tradicionalnom arhitekturom, ovi crteži predstavljaju materijal od neprocjenjive vrijednosti.

Iako su predmeti crteža i gradovi Jajce, Travnik, Visoko i Kiseljak, najveći broj se odnosi na Sarajevo, kojem je Josip Pospišil posvetio najviše vremena i prostora. S posebnim interesovanjem i strašću izučavao je osobine i genezu stambene i sakralne arhitekture glavnog grada, što ima veliki značaj naročito u kontekstu programa za izradu prvog modernog urbanističkog plana Sarajeva, kojeg je realizirao kao šef Građevinskog odjela Zemaljske vlade. Njegovo zauzimanja za očuvanje karaktera stare sarajevske Baščaršije od neprocjenjivog je značaja.

Ovi, bez sumnje likovno zreli, crteži imaju ne samo kulturno-umjetničku nego i iznimnu dokumentarnu vrijednost. Stoga nije slučajno da se ovaj arhitekta, koji je u Sarajevu proveo tek desetak godina, uz Mula Mustafu Bašeskiju ubraja u jednog od njegovih najznačajnijih hroničara koji se, za razliku od Bašeskije, služio crtežom.

 “Crtež je realistički riješen i arhitektonski iscrpan i za današnje prilike moderan. Odlikuje ga jednostavnost u transpoziciji arhitektonskih detalja, poznavanje perspektive, izboru motiva, senzibilnošću linije pa u ovom slučaju možemo govoriti o kvalitetnom crtežu koji po svom likovnom izrazu prevazilazi granicu čisto dokumentarnog karaktera. Posebno se doima mekoća linije ovog vrsnog crtača…”, reći će doc. dr. Mehmed Hrasnica u svojoj doktorskoj disertaciji posvećenoj životu i djelu Josipa Pospišila.

Ovi precizno signirani i datirani crteži uredno sistematizirani u crtačke mape, pored svoje nesumnjive umjetničke vrijednosti istovremeno predstavljaju i vrijednu dokumentarnu građu koja može poslužiti za istraživanje i zaštitu graditeljskog nasljeđa Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Nije na kraju pretenciozno zaključiti da je Josip Pospišil svojim nemjerljivim doprinosom i djelovanjem u našoj sredini bez sumnje zaslužio epitet “bosanski arhitekta”, jer je Bosna sudbonosno odredila njegov profesionalni i životni vijek, isto kao što je on svojim kratkim i plodnim životom obilježio arhitekturu Bosne na početku dvadesetog stoljeća.   

Crteži Josipa Pospišila

Literatura:

• Hrasnica, Mehmed, Arhitekt Josip Pospišil: život i djelo, Arhitektonski fakultet, Sarajevo, 2003.