GRADSKA  DŽAMIJA U JEZERSKOM (1576-2023.)

Veliki zaljubljenik Pounja krajiški pisac i publicista Murat Šuvalić (1897-1936.) u listu Narodna uzdanica je zapisao: Svaki gradić Bosanske krajine pun je povijesti. Njih 22 na broju, djevičanski su lijepi. Gotovo svi se, poput sokolova, uzdižu na surim stijenama i golim, bijelim hridinama. A ispod njih su tek plodna polja, duge usječene doline, i kao biser suza, čiste rijeke i potoci. Kraj divan, pun romantike koja pruža umjetničku impresiju i vodi u zanos. U tim se gradićima ili pokraj njih obično nalazi džamija, kao da se htjelo sa vrh brda, do nebesa, iznad bijesnih žubora potoka i rijeka, da čuje veličanje Boga.

Najreprezentativniji  primjer jednog takvog grada je Stari grad Jezerski u Jezerskom kod Bosanske Krupe.

Stari grad Jezerski je oduvijek privlačio pažnju ljubitelja kulturno-historijskih spomenika. Bio je i ostao pravi mamac za historičare, slikare, arhitekte, kao i ostale ljubitelje spomeničke baštine. Interes javnosti i turista u posljednje vrijeme je porastao, jer je obnovljena kapija starog grada, te konzervirana srednjovjekovna kula i bedemi osmanske utvrde. Ovaj jedinstveni spomenik nalazi se na završetku jedne kose iznad istoimenog naselja koje je upravo po njemu dobilo ime. S njegovih bedema pruža se impresivan pogled u svim smjerovima, a posebno prema jugu, gdje vidimo cazinsku Gomilu, a iza nje i planinu Plješevicu kod Bihaća.

U kompleksu starog grada, koji ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, nalazi se srednjovjekovni mali dvor s višekatnom branič-kulom, džamija iz 1576. godine, te kuća porodice Crnkić. Usmena tradicija ovdašnjih ljudi potvrđuje da je dolaskom osmanske vojske, koju je predvodio Ferhat-paša Sokolović, u Jezerskom odmah sagrađena askerska (vojnička) džamija. Po predaji, iste godine džamije su izgrađene u Stijeni, Cazinu i u Bužimu. Džamija je  pravougaone osnove, razvijene po dužini, vanjskih gabaritnih dimenzija cca 7,80x9,50 m. Poluotvoreni trijem je dimenzija 2x7,80 m. Pripada kategoriji tvrđavskih džamija s drvenim munarama, koje su u osmanskom periodu preovladavale u Krajini. Prema relevantim historijskim izvorima, stari grad, kao vojna osmanska utvrda, godine 1687. spaljen je od strane hrvatskih krajišnika, a dramatične godine po Jezerski bile su 1789. i 1834, kada je bio značajno oštećen. Za pretpostaviti je da je i džamija tada pretrpjela oštećenja, dijeleći sudbinu same tvrđave. Međutim, njen autentični prvobitni izgled je poprilično sačuvan. Osmanska vojna posada je tvrđavu napustila 1838. god., otkad se džamijom koristi narod.

Pri dnu alema drvene munare urezano je ime majstora Muharema i 1270. h. god, što odgovara 1854. god, pa se pretpostavlja da je tada izvedena temeljitija rekonstrukcija objekta. Iz lista Bošnjak saznajemo da se 1908. godine s obližnje kule srušio ogroman komad zida i oštetio ulaz u džamiju. Zadnja rekonstrukcija, koja je dobrim dijelom narušila izvornu arhitektonsku autentičnost, desila se 60-ih godina prošlog stoljeća. Staru zatvorenu munaru zamijenila je nova, s izbočenim šerefetom, te je okovana pocinčanim limom, dok su dotadašnji mali pendžeri s lukom prošireni i dobili novu četvrtastu dimenziju. U ulaznom dijelu, dotadašnji poluzatvoreni trijem, kojeg karakterizira kameni donji dio i drveni gornji sa dekorativnim stupovima, u potpunosti je okovan  drvenim daskama. Zbog tadašnjeg renoviranja, Mehmed Mujezinović u knjizi Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine kaže da je džamija izgubila svoju  autentičnost te da djeluje novo.

Iako je arhitektonski i prostorno jednostavna, gradska džamija je iznutra bogato dekorirana. Pored minbera i prednjeg dijela mahfila, gdje je istaknuto mjesto za mujezina, mnoštvo ukrasnih elemenata krasi ostatak džamijskog enterijera.

Kao i većina krajiških džamija iz osmanskog perioda i ova je izvana omalterisana i okrečena u bijelo. Magistrica Amra Hadžihasanović u svom radu Arhitektura bijelih zidova i šarenih bašči i ćilima, objašnjavajući fenomen bijelih bosanskih džamija, kaže da je enterijer tradicionalne bosanske kuće i džamije živa slika islamske duhovne poruke i materijalna realizacija metafizičkih ideja islama. To je prostor mira, harmonije i ravnoteže, prostor tihe radosti i zatomljene sreće, koje su zapravo odbljesci i jeke dženetskih stanja u ambijentu stvorenom rukom. Bjelinom svojih zidova te šarenilom bašči i ćilima, bosanske kuće i džamije odražavaju duhovnu poruku koja rječito govori o dubokoj svijesti bosanskog čovjeka o njegovoj stvorenjskoj biti i istinskom siromaštvu pred Bogatstvom Božanskog Bića, u čiju se Beskonačnu Milost, prizivajući dženetska stanja, taj siromašni Božiji rob najusrdnije nada.

Poput šare s bosanskog ćilima, na bijeloj fasadi gradske džamije u Jezerskom primjetan je zanimljiv ukrasni ornament, koji se nalazi na jugoistočnom ćošku objekta. Nije poznato ko i kada ga je oslikao.

Drvena munara, okovana limom, izranja iz krova, a ostaci boje na  šerefi govore da je nekad bila lijepo ukrašena. Kuća porodice Crnkić, koja je tik uz samu džamiju, također je bijela odnosno identične vanjske fasade kao i džamija. Crnkića kuća je u osmansko doba bila sjedište dizdara, a za vrijeme austrougarske uprave pa do II svjetskog rata sjedište muhtara (lokalni načelnik). Kao i džamija, kuća je tokom 70-ih godina prošlog stoljeća rekonstruirana, kada je izgubila svoj autentični izgled. Radilo se o komotnijoj bosanskoj kući s obilježjima čardaka i strmim krovom od šindre. Na spratu je prostor za život porodice i radne prostorije muhtara. Rekonstrukcijom je ukinuta gizintija (natkrivena šetnica) s istočne i južne strane koju vidimo na arhivskim fotografijama. U prizemlju su bili ahar, ostava i druge pomoćne prostorije. Kao i džamija, kuća je oštećena od granatiranja tokom velikosrpske agresije 90-ih godina.

Hrvatski historičar Radoslav Lopašić u knjizi Bihać i bihaćka Krajina, govoreći o Jezerskom, navodi da je na njegovom području u srednjem vijeku postojala seoska katolička crkva, što su kasnije neki neoprezno i maliciozno povezali s ovom džamijom.

Međutim, arheologinja dr. Branka Raunig, nekadašnji kustos muzeja Pounja, u Arheološkom leksikonu za BiH navodi da je skromnija kasnosrednjovjekovna crkva koju spominje Lopašić  bila na mjestu Francika, nekoliko kilometara sjeveroistočno od Jezerskog grada. Dr. Raunig je na ovom lokalitetu evidentirala ostatke temelja cca 11x9 m orijentiranih u pravcu I-Z, za koje tvrdi da pripadaju spomenutoj crkvi.

Da je povezivanje džamije sa srednjovjekovnom crkvom historijski neutemeljeno, dokaz je i to što je gradska džamija u Jezerskom ispravno pozicionirana prema kibli, tj. Meki, mihrab joj je na središnjem dijelu jugoistočnog zida i vjernici se ravno redaju u safove. Na zidovima se ne mogu primijetiti nikakve građevinske preinake, niti u usmenoj tradiciji ima bilo kakvih nagovještaja koji bi vodili tom zaključku.

Vjernici džemata Stari Grad Jezerski 1990. godine su van zidina starog grada izgradili novu i prostranu potkupolnu džamiju. Od tada je stara džamija van upotrebe i, nažalost, izložena propadanju. Na džamiji su vidljivi ružni ožiljci, nastali od granata srbočetničkih tenkova i haubica koji su je granatirali s Otočkih brda tokom Agresije na našu zemlju. Džamija je direktno pogođena granatom u gornjoj zoni jugoistočnog zida, što je uz oštećenje krovnog pokrivača uzrokovalo uništavanje i šiše, stropa džamije.

Iz arhivskih spisa muftije Čišića iz 1856. godine, koji se nalaze u arhivu cazinske medrese, a koji govore o džamijama i imamima u Krajini, saznajemo da je prvi imam džamije na starom gradu Jezerskom bio Mustafa Mevlan. Iz općih spisa Zemaljskog vakufskog povjerenstva za BiH (1890-1895.), čitajući izvještaje i dekrete o imenovanjima, vidimo da je 1893. godine imam u Jezerskom gradu bio Ibrahim-ef. Mehić, te da je nešto kasnije iste godine za imama imenovan Mehmed-ef. Delalić.

Iz drugih izvora saznajemo za sljedeće imame ove džamije: Arif-ef. Ćatić, Mehmed-ef. Alešević (do 1910), Husein-ef. Omerćehajić (od 1910), Ahmed-ef. Velić (1933), Selim-ef. Mahmutović (1936), Muhamed-ef. Velić (1941), Husein-ef. Alijagić (1943-1947.), Ešref-ef. Šehić, Muhamed-ef. Amidžić (1951), Husejn-ef. Subašić (1953), Fuad-ef. Subašić, Husejn-ef. Alijagić (1965-1968.), Ibrahim-ef. Nesimović (1968-1979.), te Sejfulah-ef. Nanić (1979-1999.). Nakon smrti imama Sejfe-ef. Nanića dužnost je obavljao Hazim-ef. Muzaferović.

Kod krajiških Bošnjaka je lijepa praksa da se na završetku vjerske pouke organizira hatma-dova, kada se uz svečan program i zikr svršenicima vjerske pouke podijele diplome i prigodni pokloni. Džemat Grad Jezerski se oduvijek posebno isticao po broju polaznika vjerske pouke, te organizaciji i posjećenosti hatma-dove. Upravo 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća na hatma-dovi u ovom džematu znalo je biti po nekoliko hiljada posjetilaca. Jako lijep prilog o takvoj manifestaciji u Jezerskom 1975. godine u islamskim informativnim novinama Preporod napisao je Mumin Bajrić: Uoči nedjelje zeleni barjaci i kandilji na munari najavljivali su ovu svečanost. Pred podne masa svijeta je ispunila džamiju i okolinu. Dan je bio sunčan i lijep i sama priroda svojim zelenilom činila je dekoraciju ovoj svečanosti. Unutrašnjost džamije bila je iskićena cvijećem i tepisima. Debeli zidovi i uski prozori, te ornamentika urezana u drvene predmete pokazivali su pravi srednjovjekovni stil i veliku razliku sa danas moderno izgrađenim džamijama.

Medžlis IZ-e Bosanska Krupa, u saradnji s Zavodom za zaštitu spomenika USK, pokrenuo je određene radnje u cilju rekonstrukcije ove džamije. Urađen je projektni zadatak obnove, a slijede aktivnosti pronalaska donatora koji bi podržali njenu temeljitu i autentičnu rekonstrukciju, kako bi ponovo zasjala u svom punom sjaju. Obnoviti i sačuvati ovu džamiju ne znači samo sačuvati jedan vjerski i kulturno-historijski objekat; ona je mnogo više od toga. Kao neko ko je odrastao u haremu ove džamije, prva saznanja o vjeri, moralu i ponašanju saznao u njoj, mogu potvrditi da je ova džamija duša Jezerskog.