STARI GRAD SOKOLAC

Autor teksta: Dino Dupanović, MA, JU Muzej Unsko-sanskog kantona • Nove fotografije i video: Mirza Hasanefendić



Područje Pounja i značajan dio Cazinske krajine tokom prošlosti imali su značajnu ulogu u odbrani Osmanskog Carstva prema zapadu, ali su istovremeno predstavljali i polaznu tačku za nova osvajanja. U takvim okolnostima gradnja fortifikacionih objekata nametnula se kao nužna potreba. Jedna od tvrđava koja je imala značajnu ulogu u odbrani spomenutih područja je i Sokolačka tvrđava. Kao što je i slučaj s velikim brojem drugih fortifikacionih, vjerskih i drugih objekata, vrijeme nastanka tvrđave na Sokocu teško je utvrditi.

Prema nekim istraživanjima i historijskim izvorima, pretežno prema mišljenju hroničara Ivana Tomaševića, Sokolac se prvi put spominje 1020. godine, 1090., 1380. i 1395. godine. Međutim, sa sigurnošću se može potvrditi da se Sokolac kao kraljevski grad spominje prvi put 1395. godine u jednoj povelji kojom se kastelani sokolački Ivan Uza i Grgur Eten pred bihaćkim sucem mire s plemenom klokočkim. Pored ovog, i drugi historijski izvori sugeriraju o nastanku i važnosti Sokoca. Tako se Sokolac spominje u povelji kralja Sigismunda, gdje preuzima blagajski grad Ostrožac a zauzvrat blagajskim knezovima daje posjed Omršalj i Brekovicu, kao vlasništvo grada Sokoca.

Stari grad Sokolac izgrađen je na visokom i strmom brdu, na kojem su pronađeni tragovi koji sugeriraju da se na tom mjestu nalazila gradina iz prahistorijskog doba. Tragovi prahistorijske keramike pronađeni u vrijeme arheoloških iskopavanja ukazuju na vrijeme od 10. do 9. stoljeća p.n.e., što se podudara s vremenom postojanja sojenica na Uni u obližnjem naselju Ripač. U to vrijeme područje Une naseljavali su pripadnici ilirskog naroda Japodi. Odbrana ovog čvrsto zidanog grada oslanjala se na visoku i jaku sokolačku kulu podignutu na najistaknutijem dijelu grada, na stijeni koja se strmo rušila prema Uni i Bihaću sa sjeverne i istočne strane grada. U poređenju s drugim utvrdama i gradovima na području Pounja, Ostrošcem ili Ostrovicom, Sokolac predstavlja relativno malenu utvrdu, što nikako ne umanjuje njen značaj. U osnovi, Sokolac je relativno dugih dimenzija, trokutastog oblika, opasan visokim zidinama s dvije strane, dok s treće južne strane zidine idu samo do strmih dijelova uzvišenja, što ga gotovo u potpunosti čini neosvojivim. Na ulazu u grad nalazi se mala kapikula, dimenzija 3x4 metra. U unutrašnjosti kule nalazi se nekoliko mašikula/puškarnica koje su bile zaštićene zidom s obje strane. Najistaknutiji dio utvrde predstavlja kula visoka 16,5 metara, relativno nepravilnog oblika. U predvorje kule ulazilo se kroz vrata, dok su druga vrata bila uz glavni zid i vodila na terasu koja je vodila bedemom ispod puškarnice. Unutar predvorja nalazio se i veliki spremnik za vodu, dubine oko 2 metra. Na ulazu u kulu nalazio se pokretni drveni mostić koji se u slučaju opasnosti mogao podići. Pored toga, dodatnu sigurnost predstavljali su i zidovi kule, koji su bile debljine 2,4 metra.  

U prošlosti je Sokolac imao dosta burnu prošlost, koja se može pratiti od početka 15. stoljeća. Početkom velikih ratova u spomenutom razdoblju, bez obzira na to što je Sokolac po Sigismundovom sudu bio jedan od najvažnijih utvrda, grad je zajedno s Bihaćem i Ripčem, zbog nestašice novca u Sigismundovoj blagajni 1410. godine založen Pavlu Čuporu, da bi 1431. godine bio založen Nikoli i Stjepanu Frankopanu. Tokom narednih godina Sokolac je i dalje mijenjao svoje posjednike, pa se tako u tom kontekstu spominju hrvatski ban Ivaniš Korvin, a potom Orlovići i Kerečeni. Nakon 1527. godine Sokolac čuvaju kraljevski vojnici kojima je zapovijedao bihaćki kapetan. Tako se u gradu 1563. godine nalazila posada od 12 stražara. Kao i Bihać, Sokolac je 1592. godine osvojen od strane osmanske vojske koja je u ovu utvrdu odmah postavila snažnu vojnu posadu, čiji je zapovjednik bio ćehaja (pomoćnik) bihaćkog kapetana. Vremenom je posada koja se nalazila na Sokocu smanjivana, pa se tako na početku 17. stoljeća u gradu nalazilo svega 19 ljudi: 2 buljuka, 14 mustahfiza i 5 topdžija. Čini se kako je u narednom periodu posada u ovom gradu u potpunosti ukinuta, jer se u popisu iz 1643. godine ona nikako ne spominje. Sredinom 18. stoljeća posada je brojala 20 ljudi, a u tvrđavu su radi odbrane bila smještena i dva manja topa.

Sokolac je danas jedan od najsačuvanijih starih gradova u Pounju. Krajem 19. stoljeća grad je restauriran na inicijativu tadašnjeg načelnika bihaćkog okruga grofa Lothara Berksa, a nakon toga bio je otvoren za posjetioce. Vremenom je na jednom od spratova Sokolačke kule napravljena kafana za posjetioce u kojoj su se mogle nabaviti razglednice grada. Posljednja djelimična opravka ovog grada izvršena je 1953. godine. Urađena je 2015. godine nova rekonstrukcija koja je rađena u sklopu projekta “Održivo upravljanje turizmom jadranske baštine HERA”, koji je finansirala Evropska unija a sufinansirali Vlada Unsko-sanskog kantona i Grad Bihać, u sklopu čega je većina objekta, oko 90%, obnovljeno i stavljeno u funkciju.

Sokolac je proglašen za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

 

Izvori i literatura:

  • Kruhek, Milan, Krajiške utrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1995.

  • Maslak, Nijazija, Mujadžić, Mirzet, Kadić, Amir, Stari gradovi Unsko-sanskog kantona

  • Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa, Bihać, 2013.

  • Midžić, Fikret, Tvrđava Sokolac, Arhiv

  • Unsko-sanskog kantona i Društvo arhivskih radnika Unsko-sanskog kantona, Bihać, 2013.

  • Truhelka, Ćiro, Naši gradovi, Sarajevo, 1904.