DŽELALUDDIN RUMI
BELHI I MESNEVI-I MA’NEVI

Po kaligrafskoj ljepoti i vrijednosti u kolekciji Bošnjačkog instituta – Fondacije Adil Zulfikarpašić posebno mjesto zauzima prijepis Mesnevije (Matnawi-i Ma'nawi) Dželaluddina Rumija.

Piće je u vrenju, a mi tražimo da ljubav vrije.

Svijet je u pokretu, a mi tražimo pamet.

Piće je od nas pijano, a ne mi od njega.

Tijelo (lik) od nas postade, a ne mi od njega.

(Mesnevija I, 1811, prijevod šejh Fejzulah Hadžibajrić)

Rūmī je uistinu vrhunac jedne grane sufijske tradicije, ali kao i svaki vrh koji je povezan sa planinskim lancem čiji je dio, Rūmī je neodvojivo vezan za ukupnost tradicije koja je, zbog svetih učenja i milosti (bereketa) unutar njenog duhovnog značenja, bila u stanju proizvesti svetog čovjeka i poetu takvih razmjera. On se pojavio u trenutku u kojem je šest stoljeća islamske duhovnosti već uobličilo tradiciju neizmjernog bogatstva. Živio je u stoljeću koje je bilo kao povratak duhovnom intenzitetu trenutka nastanka islama; stoljeću koje je iznjedrilo izvanredne svete ljude i mudrace širom islamskog svijeta, od Ibn ‘Arebīja iz Andaluzije, do Nedžmuddīna Kubrāa iz Semerkanda. Rūmī je stigao na kraju tog perioda ogromne duhovne aktivnosti i podmlađivanja koji je uobličio duhovnu historiju islamskih naroda.

Nakon dugog perioda učenja, formalnog i inicijacijskog, Rūmī je bio u potpunosti upoznat sa dugom tradicijom koja mu je prethodila, kako u sufizmu tako i u ostalim islamskim znanostima. Bio je duboko uronjen u kur’anske znanosti i brojne kur’anske komentare koji su objavljeni prije njega. Pažljivo proučavanje njegovih djela otkriva ne samo istinu njegovih vlastitih tvrdnji da je njegova Mesnevīja komentar Kur’ana, nego i da njegov Divān plovi kao ogromna rijeka potekla iz planinskog izvora kur’anske objave. On već bijaše iskusio i živio u određenom smislu, u sebi je sažimajući, ranu sufijsku tradiciju budući da je proživio i iskusio različite duhovne mogućnosti sufijskog naslijeđa – poštujući strah Dā’ūda el-Entākīja, Božansku ljubav Rābi’je el-‘Adevijje i gnozu Ibn ‘Arebīja – u samome sebi:

Mi smo ništa, a ovo naše postojanje, to je Tvoje postojanje koje se ne vidi.

Onaj što je nevidljiv (Bog) neka On vazda postoji!

Naš vjetar i naše postojanje to je Tvoj dar,

Bože! Naše postojanje Ti si dao, Bože!

Ti si, Bože, slatkoću postojanja pokazao ne-postojanju (ništavilu).

Ti si učinio, pa da se ovo nepostojanje zaljubi samo u sebe.

Slast svojih nimeta (blagodati), nemoj nam uskratiti!

Meze, piće i čašu svoju, nemoj nam uskratiti!

Ako Ti nama ove nimete uskratiš, ko bi nam ih onda mogao tražiti i naći?

Zar se može boriti slika sa slikarom?

Nemoj gledati na nas kakvi smo mi. Svoju dobrotu gledaj i Ti nam dobro čini.

Nas nije bilo, niti je bilo naših molbi.

Tvoja dobrota čula je našu još neizgovorenu molbu.

Nema tog pjesnika koji bi mogao dirljivijim riječima oslikati potpunu ništavnost svih postojećih bića pred Jedinim Koji jedino jeste. Ovdje je doktrina Jedinstva Bitka (vahdet el-vudžūd) zaogrnuta teofanijom vlastite ljepote. Na isti način Rūmī slijedi Ibn ‘Arebīja u vjerovanju da je sveukupna egzistencija identična s odnosnom i vezom tog određenog bića sa Bićem napose, da egzistenti nisu ništa nego veza i odnos koji posjeduju s Apsolutom, sažimajući ukupno učenje u zavaravajuće jednostavni distih, koji govori o vezi između bića i Bića:

Postoji veza iza svih opisa i poređenja;

između Gospodara stvorenja i njihovog unutarnjeg bića.

Što se tiče komplementarne doktrine Univerzalnog Čovjeka (el-insān el-kāmil), koju je, kao i doktrinu Jedinstva Bitka prvi put formulirao Ibn ‘Arebī, njeno značenje reflektira se kroz cijelo Rūmījevo djelo, ali on ne koristi pojam insān el-kāmil; radije, govoreći o ideji, koristi izraz makrokosmos (ālem-i ekber), pod kojim podrazumijeva duhovnog čovjeka nasuprot “profanom čovjekuˮ, koji je mikrokosmos.

Dakle, izvanjskom formom ti si mikrokosmos,

Dok u unutarnjem značenju ti si makrokosmos.

Rūmījeva poezija je slavljenje ne samo života u njegovom duhovnom aspektu nego isto tako i smrti koja omogućava realizaciju duhovne dimenzije života. Rūmī u smrti vidi uzvišeni ekstatički trenutak života, jer on je svakako već umro prije smrti, sukladno čuvenoj Poslanikovoj izreci: “Umri prije smrtiˮ. Za njega smrt može biti samo prolaz u svijet svjetlosti, kako i sam kazuje u svojoj poznatoj pjesmi:

Idi umri, gospodine, prije nego umreš,

Tako nećeš trpjeti boli umiranja.

Umri smrću koja je kapija svjetlosti,

a ne smrću kojom samo grobu ćeš dopasti.

Rūmī je već boravio u svijetu svjetlosti prije susreta s fizičkom smrću, te stoga fizička smrt može biti samo trenutak proslave prelaska i posljednje prepreke i omogućavanja potpunog povratka okeanu svjetlosti od kojeg je bio privremeno odvojen. Rūmī je odavno shvatio i znao da amor est mors; ljubavlju prema Bogu on je okusio smrt iako fizički živ i bio uskrsnut zaogrnut svjetlošću Božanskog Znanja, još uvijek raspravljajući i hodajući s ljudima. To što je Rūmīju omogućilo da na susret sa smrću gleda kao na trenutak uzvišene ekstaze, bio je, naravno, vrsta života koju je vodio na ovom svijetu, život koji ga je doveo do statusa svetosti i prije prolaska kroz kapiju smrti. Taj život bio je svjedokom izvanrednom susretu sa Shamsom i simpatijama između njih koje su uzrokovale nastanak Divāna, podstakle Rūmīja da napusti svijet tišine i pribjegne poeziji kako bi izrekao ono što ne može a da ne dolazi samo iz svete tišine. U izvjesnom smislu Husāmuddīn Čelebī odigrao je za Rūmīja istu ulogu vis-à-vis Mesnevīje. Na isti način, ako ne postoji poseban učenik, inicijacijska funkcija učitelja povlači se unutar bića majstora, a nedostatak duhovnog drugarstva i razgovora može nagnati i umjetnički najkreativnije sufije u tišinu. Navest ćemo poznati Sa’dījev stih:

Da nije ruže, slavuj nikada ne bi zapjevao u gaju.

U modernom svijetu, osiromašenom duhovnošću koji se guši u okruženju u kojem je ružnoća postala norma a ljepota luksuz, Rūmīja su mnogi prepoznali kao antidot za bolesti od kojih moderni svijet umire. I zaista, on je najjači protuotrov ako se slijede njegova učenja, bez obzira na to kako je gorak lijek koji on propisuje. U cilju nalaska pomoći u Rūmīju, u akutnoj duhovnoj borbi, mora ga se čitati ne samo kao pukog pjesnika nego kao porte-parole Božanskih Tajni, koji poput ptice može pjevati samo melodijama koje pokreću duh. Rūmījeva književna djela i njegova uvijek prisutna duhovna snaga stoje kao snažan svjetionik usmjeravajući i vodeći čovjeka ljepotom prema Istini, koja ga jedino oslobađa od privida zatvora siromaštva i ružnoće koju je stvorio oko sebe, a čije granice se ne mogu pobrisati osim pomoću poruke čovjeka kakav je Rūmī u kojemu je vizija Istine i njena ekspresija u najpotpunijoj ljudskoj formi, iskustvo duhovnosti i njegova formulacija kombinirane u umjetnosti. Uistinu, o Rūmījevom djelu mora se reći:

Te riječi stepenice prema potpunom uvjerenju su.

Ko god se njima penje tiče se vrhunca –

Ne vrh sfere što je boje azura.

Nego vrh nadilazeći povrh svih vidljivih nebesa.

Seyyed Hossein Nasr

Islamic Art and Spirituality

 Islamska umjetnost i duhovnost,

Rūmī i sufijska tradicija

Prijepis Mesnevije u Isa-begovoj tekiji u Sarajevu-Fundus Bošnjačkog instituta - Fondacija Adil Zulfikarpašić