JEZIK I TERMINOLOŠKI IZVORI SUFIZMA

Sufizam je razvio zaseban jezički instrumentarij, raznolik i izuzetno višeslojan terminološki sistem krcat metaforama i simbolima. Taj jezik je, skoro bez izuzetka, prihvaćen od strane sufijskih autoriteta i sljedbenika u muslimanskim zajednicama i danas čini nezaobilazan korpus intelektualne i duhovne tradicije islama.

Temeljna odlika sufijskog jezika je njegova semantička višeslojnost, katkad izvođenje različitih poruka i smislova iz jednog termina od strane različitih autora, ali i zadržavanje u tom terminu mnogih semantičkih taloga nastajalih tokom njegovog historijskog razvoja. Usljed toga ispisivana je brojna literatura komentatorskog karaktera, a komentari i rječnici su nastojali dati objašnjenje i smisao upotrebe sufijskog pojmovlja, napose početnicima sufijskog puta ili neupućenim u tajne mističkog učenja.

Kao i sufijske doktrine, tako je i specifični pojmovni instrumentarij nastajao i razvijao se postepeno, prolazio kroz određene faze do konačnog učvršćenja i zadobijanja pojmovne stabilnosti i preciznosti. “Neke riječi kojima su sufije iskazivale svoja stanja usljed ponavljanja i rasprostranjene upotrebe postepeno su zadobile oblik termina. Nekada su sufijski pjesnici, koristeći se metaforom, metonimijom, figurativnim jezikom uspostavili terminologiju koja je dobila tajnovitu, šifriranu formu, koja se zatim uobičajila kao termin. Ne može se tačno kazati kada je i odakle počela uspostava i korištenje ovih termina, ali je jasno i očito da su neki od termina koji se nalaze u djelima i govoru sufija iz Kur’ana ili su preuzeti iz jezika velikana vjere i predajaˮ (Sağğādī, Farhang, 7-8). Fazlur Rahman je, također, stanovišta da je dio sufijske terminologije pozajmljen iz Kur’ana (Rahman, Duh islama, 194). Upotreba nekih termina, premda se ne odnose na Kur’an, proizašla je iz onoga što su teolozi i komentatori Kur’ana starije generacije razumijevali i derivirali iz teksta i poruka Kur’ana. Na ovaj način, a možda je to bila i namjera i razlog upotrebe ovih izraza, sufije su svoje vjerovanje i učenje jače i direktnije povezivali s Kur’anom. Pojedini pojmovi su uzeti iz hadisa. Pored toga, oni su za potrebe svog pojmovnog registra posuđivali i preuzimali već etablirane termine i sintagme iz područja teologije, lingvistike, gramatike, filozofije, posebno su široku upotrebu imali termini rašireni u peripatetičkoj i iluminacionističkoj filozofiji (Zarrīnkūb, Arzeš, 149-150).

Nema sumnje, sufizam je ustanovio vlastiti pojmovnik, odnosno tehnički jezik preuziman iz različitih izvora, ali uvijek bojen specifičnom bojom sufijskog učenja. No, s obzirom na činjenicu da takav jezik ima zadaću opisivanja ličnih duhovnih iskustava, svijeta nadosjetilnog i metafizičkog, to ga permanentno prati teškoća na koji način svijet duhovnog unijeti u svijet materijalnog, osjetilnog, pogotovo što je i sam jezik i govor ograničen ljudskim spoznajama i njegovim ukupnim mogućnostima. S druge strane, lično duhovno iskustvo svakog čovjeka je, ipak, samo njegovo, odnosno ne mora značiti da će neko drugi na isti način doživjeti ili u istom kapacitetu osjetiti mističke doživljaje na istom stepenu duhovnog uznesenja. To je, čini se, nepremostiva prepreka i nerješiv jezički i interpretativni problem.

Jezičkih barijera i ograničenja bili su svjesni istaknuti sufijski velikani. Stoga se lansira krilatica kako sufijska iskustva i duhovne ekstaze ne samo da se ne mogu jezikom iskazati nego nisu ni za prosječne ljude, već za one koji teže prema natprosječnom i višem. Međutim, ovdje se ponovo zapada u rizik apsolutiziranja subjektivnog doživljaja ili vizija istine i držanja monopola nad njom, time što se odbija ili neće priznati drugima vjerodostojnost njihovog duhovnog doživljaja ili iskustva. U tom kontekstu, postavljalo se pitanje kriterija koji će osigurati i čuvati vjerodostojnost i kredibilitet sufijskog iskustva, zaštititi sufijske istine od anarhičnosti i haosa u koje bi ih moglo dovesti priznanje svačijeg subjektivnog iskaza kao valjanog. Bez postojanja kriterija i zaštitnih mehanizama svaki čovjek bi mogao pretendirati na utemeljenost i valjanost svog iskustva i jezika kojim ga izriče i tražiti da dobije legitimitet.

Od samih početaka razumijevanje sufijske terminologije predstavljalo je permanentnu teškoću, tražilo je stanovit intelektualni napor, stjecanje određenih znanja, vještina i duhovnog iskustva. Štaviše, sufijska literatura ističe da je ova specifična terminologija imala dovostruku funkciju: skrivanja i otkrivanja. U tehničkim terminima skrivana su mistična značenja od onih koji nemaju intelektualni i duhovni kapacitet da razumiju i shvate tajnovita značenja i spiritualna iskustva. Istodobno, oni koji krenu duhovnim putem i prihvataju naputke učitelja, na svakoj od pređenih razina zadobijaju ili usvajaju adekvatna značenja i usvajaju intenciju i sadržaj sufijskog pojmovlja. Na taj način ustanovljen je, kakav-takav, okvir od pretjerane subjektivizacije sufijskih istina i anarhičnosti, što je dijelom riješilo problem kriterija i kredibiliteta. Dakle, uz vodstvo i instrukcije šejha i kroz duhovno putovanje sufiji se razotkrivaju duhovne tajne i znanja koja su u biti ogrnuta određenim jezičkim formama, a te forme se ne mogu otkriti ljudima koji ne posjeduju talenat i znanja o sufijskim načelima.

Ipak, bitno je naglasiti da upotreba specifičnog sufijskog jezika nije pitanje hira i arogancije, nije lišena funkcionalnosti i razložne unutarnje svrhe. Objektivni istraživač će vrlo lahko doći do zaključka da je upotreba dio namjere, svjesnog plana sufijskih autoriteta. Oni to jasno ističu. Onaj ko želi razumjeti svrhu i akumulirana značenja u sufijskom stručnom registru treba krenuti duhovnom stazom uspinjanja i padanja, izazova i teškoća, na kojoj će mu se ova značenja otkriti, te naučiti potrebne i nužne šifre i kodove. Oni koji nisu spremni za ovaj fizički i duhovni napor nisu ni vrijedni razumijevanja sufijskih tajni iskazanih jezikom simbola, metafora, alegorija parabola i sl. Istodobno, terminologija ima odbrambenu funkciju, ulogu zaštite od prezira i linča neupućenog svijeta. Jer, jezik čuva istine sufizma i sufijske sljedbenike u čemu se ogleda njegova višeznačna uloga, kao što su i same sufijske doktrine i praksa višeznačni. “Sufiji upotrebljavaju tehničke izraze namijenjene otkrivanju ili skrivanju značenja: tako mogu olakšati shvaćanje nekih teških točaka novacima, a istovremeno prikriti tajne svoga učenja onima koji nisu upućeniˮ (Meyerovitch, Antologija, 124). Sufijski autoritet Lahidži (Lāhīğī), 14. stoljeće, u raspravama o jeziku sufizma ističe: “Mistici namjerno metaforama izražavaju svoja otkrića i svoja duhovna stanja: premda su te slike ponekad začudne, to ne umanjuje ovu namjeru. Mistici su upriličili govor što ga ne razumiju oni koji nemaju njihovo duhovno iskustvo, tako da kada izražavaju svoja stanja ili postaje, onaj koji je u istom stanju shvaća značenje njihovih izraza, a onome koji nije u tome sudionik značenje je zabranjeno... Neki mistici su izrazili različite stupnjeve mističkog zrenja simbolima odjeće, kovrča kose, obraza, madeža, vina, plamenova itd. koji su neupućenome tek blještava prividnostˮ (Meyerovitch, Antologija, 131).

U traženju odgovora o prirodi sufijskog jezika od značajne pomoći može biti napor da se razumiju neki od ključnih doktrinarnih principa sufizma. Primjera radi, shodno sufijskom nazoru postoji samo jedna neograničena i neiscrpna Zbilja koja se svuda manifestira i očituje, međutim, nivo i intenzitet njene manifestacije je različit. S obzirom na ovu postavku, tragalac koji traga za ovom Zbiljom shvata i razumijeva Božansku zbiljnost na osnovu svojih duhovnih potencijala i kapaciteta, pročišćenosti srca i spremnosti da što dublje zaroni u ovaj beskrajni okean. Prema tome, svaki duhovni putnik i učenjak govori o onom dijelu Zbilje koji je on vidio i shvatio. Oni koji su zaronili dublje govore, pak, o tim razinama Božije zbiljnosti, ali nijedan od njih ne donosi iscrpnu i konačnu spoznaju, jer je Božija zbilja neiscrpna. Otuda nailazimo na različite interpretacije i razumijevanja ljudi koji su zaplovili ovim okeanom, svaki govori o jednoj te istoj Zbiljnosti, ali sa različitih razina ličnog iskustva i kapaciteta. Polazeći s ovog stanovišta, sufije naglašavaju: premda je Božija zbilja samo jedna i sve obuhvata, različiti učenjaci su je na različite načine interpretirali, na osnovu svog iskustva, vlastitog duhovnog potencijala, te različitog zahvatanja ovog Beskraja.

Ibn Arebi, raspravljajući o poslaničkom govoru, daje još jednu perspektivu razumijevanja ovog govora. Božiji poslanici se, kako ističe Ibn Arebi, “služe konkretnim govorom jer se obraćaju mnoštvu i jer se pouzdaju u shvaćanje mudroga koji bi ih čuo. Ako i govore slikovito, onda je to zbog obična čovjeka i zato što im je poznat stupanj pronicavosti onih koji uistinu shvaćajuˮ (Meyerovitch, Antologija, 131-132). Dakle, običan čovjek će shvatiti jednu razinu govora, ali će prosvijećeni i pronicavi otići dalje i u istom govoru pronaći i drugu razinu znanja. Na ovim premisama se temelji i objašnjava polisemičnost i polivalentnost gotovo svakog sufijskog govora i teksta. Isto tako, postojanje različitih razina razumijevanja, o kojima nam odlučno donose izvještaje sufijski autoriteti, nužno implicira da isti tekst ili isti termin oslobađa različita značenja na različitim duhovnim razinama i sposobnostima recipijenta. Za sufije je, očito, jezik važna šifra za otkrivanje i spoznaju Božije Stvarnosti.

Ibn Arebi, također, naglašavajući semantičku višeslojnost govora i poruke koju ljudima posreduju Božiji poslanici, pojašnjava da taj jezik, iako zaogrnut različitim značenjskim razinama, na svakoj od tih razina je svrhovit, koristan, nudi upotrebljivo značenje za recipijente tih poruka. Štaviše, on iskazuje stav da te semantičke razine nisu zatvorene, naprotiv one upućenima omogućavaju prohodnost i nadopunu. Spoznaja koja se dobija na jednoj razini korisna je za posjednika te razine, međutim ona nije limitirajuća, nego je više inicijacijska, modelativna, transformirajuća. Naime, može se produbiti ili dobiti potpuno drugi oblik na većoj razini, mada sadržaj govora ili tekstualna poruka ostaje ista. Dakle, spoznaja koja dolazi kroz jezik, znanje i značenje položeno u jeziku, za sufiju je vrlo dinamična i progresivna, pulsirajuća i poticajna. Ona proizvodi uzbuđenja, ushite, emotivne reakcije, nekad vrlo burne. Sve se ovo čini kao jedan lančani proces u kojem se iz jednog stanja oslobađa energija potrebna za dosezanje drugog stanja, pri čemu se akumuliraju i prihvataju nove slike, nove forme, nova značenja i obrisi do tada nenaslućene stvarnosti. U ovoj činjenici se ogleda snaga i bogatstvo sufijskog jezika i svjetonazora.

Značenja koja se sažimaju u sufijskom jeziku i pojmovlju, po uvjerenju mnogih sufijskih autoriteta, predstavljaju odraz Božije Zbilje, Njegovih atributa i imena u različitim oblicima i intenzitetima. Otuda nailazimo da su određeni termini ustvari simboli određenih dimenzija Zbilje i svijeta onostranosti. Konsekventno tome, sufija nije taj koji daje značenje nekom terminu, nije taj koji određeni jezički znak “napuniˮ značenjem, nego ga on takvim prepoznaje, jezički znak mu se takvim očituje i on ga dalje transferira u tekst.

Literatura:

• Meyerovitch, Eva de Vitray (1988), Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb.

• Rahman, Fazlur (1983), Duh islama, Jugoslavija/Prosveta, Beograd.

• Sağğādī, Seyyed Ğa‘far, Farhang-e ’estelāhāt wa ta‘bīrāt-e ‘erfānī, Entešārāt-e Tahūrī, Tehrān, 1996 (1375).

• Sharif, M. M. (1988), Historija islamske filozofije, I, II, August Cesarec, Zagreb.

•  Zarrīnkūb, ‘Abdolhosein, Arzeš-e mīrās-e sūfiye, Amīr Kabīr, Tehrān, 1377 (1998).