IDEJNI IZVORI SUFIZMA

Napisana su brojna djela i mnoge su rasprave vođene u vezi ustanovljavanja i rasvjetljavanja idejnih nadahnuća i samih izvora sufizma. Čak se nastojalo dokazati da je ideološka podloga na kojoj je nastao i razvijao se sufizam, u osnovi, neislamska. Pojedini istraživači su tvrdili da su staroiranske ideje inspirirale pojavu sufizma, zatim se nailazi na stavove prema kojima je indijsko misaono naslijeđe usmjerilo teorijske dimenzije sufijskog učenja, zatim grčka filozofija, posebno neoplatonizam. Neki orijentalisti su pokušavali dokazati da je na sufizam utjecao kršćanski asketizam, posebno u njegovom asketskom segmentu i povlačenju od svijeta.

Teoretičari sufizma koji su tragali za njegovim izvorom izvan islamskog kruga, potkrepu svojih stavova nastojali su pronaći u sličnosti pojedinih segmenata sufijskog učenja i prakse s idejama izvan islamskog misaonog naslijeđa. U tom kontekstu se pokušavao dovesti u vezu životopis, učenje i praksa istaknutih sufijskih velikana, npr. asketski život Ibrahima ibn Edhema, razvijanje ideje o ljubavi kod Rabije el-Adevije, učenje Džunejda, Zununa el-Misrija, terminologija Bajezida Bistamija i Halladža, ili ideja savršenog čovjeka kod Ibn Arebija itd., s filozofskim naslijeđem izvan tadašnjeg muslimanskog društvenog kruga i misaonog korpusa.

Štaviše, u pojavi sufizma neki autori su vidjeli socijalne uzroke, tumačeći da je pojava tesavufa početkom 2. stoljeća po Hidžri (9. stoljeće), ustvari, bila revolt, suprotstavljanje i borba protiv tadašnjih vladajućih društvenih devijacija, uspostavljanja nasljednih režima, širenja društvene nepravde i nastajanja sve većeg jaza među društvenim klasama u tadašnjem muslimanskom društvu i državi (Bayat, Mabānī-ye, 11-49).

S druge strane, ako se iščitavaju djela i literatura sufijske provenijencije, čiji su autori poznati sufijski autoriteti i hroničari sufizma, sa sigurnošću se može zaključiti da su oni odbijali mogućnost da svoj svjetonazor vežu za bilo koju ideju ili utjecaj izvan izvora islama. Ova literatura uvjerava da korijen i ishodište tesavufa nije u neislamskim izvorima, nego da “temelj i njegov korijen se treba tražiti u nebeskoj Knjizi muslimana i Sunnetu plemenitog Poslanika, isposništvu, odricanju i neporočnosti posebno prvih ashaba i sistemu njihovog razmišljanja. Međutim, drugi utjecaji i ono što se primijeti u djelima sufija, koji se pripisuju stavovima i mišljenju filozofa i učenjaka različitih vjerskih sistema ranijih perioda, odnosi se na kasniji period, a ne na korijen, temelj i osnovu tesavufa” (Gouharīn, Šarh, I, 17).

Sufijski autoriteti navode brojne kur'anske ajete na temelju kojih se razvijao i usmjeravao sufijski svjetopogled (Kur’an, 49:13, 14:1, 7:205), a u prilog tvrdnjama o islamskom nadahnuću sufizma ističu se i duhovna iskustva Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., o kojima govori Objava. “Muhamedova proročanska svijest, koja je našla izraza u njegovoj misiji, bila je zasnovana na vrlo određenom, živom i moćnom mističkom iskustvu, koje je ukratko opisano ili nagovješteno u Kur’anuˮ (Rahman, Duh islama, 185). Riječ je o ajetima (Kur’an, 7:1; 53:1-12 i 13-18; 81:19-25) koji govore o uznesenja Muhammeda, a.s., u nebeske sfere (miradž). Kur'ansko kazivanje o ugovoru (mīsāq, Kur’an, 57:9) sufije smatraju ugovorom ljubavi između čovjeka i Boga. Pored toga, idejnu podlogu za nastanak i razvoj sufizma i njegovih ideja sufijski autori vide i u kur'anskom kazivanju o emanetu (Kur’an, 33:72), čiji teret nebo i zemlja nisu mogli ponijeti, a čovjek ga je prihvatio; u kur'anskoj tvrdnji da ništa čovjeku nije bliže od Boga, da mu je On bliži od vratne žile kucavice (Kur’an, 50:16); u slikama bliskosti kao što je aluzija o viđenju Boga na Kijametskom danu (Kur’an, 22:75) i iskazima Božijeg Poslanika koji govore o viđenju Boga; u hadisima koji ističu da je Bog svuda na ovome svijetu gdje se god čovjek okrene.

Sufije prve praktičare sufijskog svjetopogleda pronalaze među savremenicima (ashabima) poslanika Muhammeda, a.s., smatrajući ih rodonačelnicima sufizma prije svega zbog njihovog asketskog života, kao što su bili Ebu Derda, Ebu Zerr el-Gifari, Huzejfa ibn Jeman. Ipak, brojni izvori ukazuju da je u periodu života Muhammeda, a.s., i neposredno nakon njegove smrti, pojam “taqwā” ili bogobojaznosti, dakle želja za usklađivanjem života s principima islama i slijeđenje životne skromnosti Božijeg Poslanika, bio vodilja ovih osoba, ali i muslimana u prvom stoljeću islama. Neosporna je činjenica da u prvom stoljeću po Hidžri nije postojala posebna skupina koja se označavala sufijama, premda su neki istraživači nastojali dokazati da su one osobe koje su živjele isposničkim životom i bile fokusirane na pobožnost, ili potencirale spominjanje Boga (zikr) i težile ka razumijevanju skrivenih ili unutarnjih značenja kur’anskih ajeta, ustvari, bile začetnici sufijskog svjetonazora.

Dakle, prvo se razvijala pobožnost koju karakterizira asketizam kao kontrast raskošnom životu vlasti, kraj 1. i početak 2. stoljeća po Hidžri, 8/9. stoljeće. U svojim počecim sufizam se pojavljivao kao pojedinačni napor pobožnih muslimana koji su pokazivali izrazitu nezavisnost duha, dok je kasnije uvedena striktna disciplina, odnosno duhovna diktatura šejha. “Nitko ne sumnja da je sufizam u osnovi islamski, unatoč više ili manje proizvoljnim srodstvima koja mu je pripisivala zapadna orijentalistika (...) produbljena meditacija i usrdno ispunjavanje dužnosti islamske vjere, uvijek i posvuda, služili su kao hrana ovoj duhovnoj predaji. Kritika se naprezala da pronađe neke moguće utjecaje neoplatonizma, vedante, gnoze ili kršćanstva na tasavvuf. Naravno, uspoređivanje struktura i stavova nije zabranjeno; ma kakav bio naziv vjere uz koju se veže, molitelj uvijek moli istog Boga i upućuje Mu svoje jadne ljudske riječi. Bilo bi čudno da se hodočasnici, slučajno, ne posluže istim stazama. Ali ovdje se ne radi o tomeˮ (Meyerovitch, Antologija, 11).

Da se radilo o postupnosti razvoja sufijskog učenja i njegovog nadahnuća izvorima islama, ilustrira stanovište jednog od velikih autoriteta sufijskog učenja iz najranijeg perioda. Ebul-Kasim Kušejri ističe da su u vrijeme poslanika Muhammeda, a.s., istaknuti i odabrani ljudi među muslimanima nazivani ashabima, “a nakon njih tabi'inima, a potom zahidima i abidima. Nakon toga odličnici u vjeri postali su poznati pod imenom sufija a njihov pravac pod imenom tesavuf i pojava ovog termina bila je prije 200. godine po Hidžriˮ (Bayat, Mabānī-ye, 15), tj. prije 815. godine.

Usavršavanje tesavufskih teorijskih principa i metodologije praktičnog življenja kroz raznovrsne duhovne vježbe samosavladavanja, samokontrole, stjecanja duhovnih sposobnosti, kontemplaciju i motrenje, te ulaganje truda na tom putu trajalo je više stoljeća. U tom dugom procesu učestvovali su brojni akteri, među kojima su se posebno istakle desetine teoretičara i predvodnika sufizma u različitim muslimanskim sredinama. Kroz taj proces sufizam je razvio svoju metodologiju “unutrašnjeg puta”, specifičnu praksu spoznaje, tumačenja i življenja ovih principa. Prve generacije sufija stavljale su akcenat na razmišljanje (fikr), samoispitivanje (muhāseba), pobožnost, odnosno potpuno pokoravanje načelima vjere i asketskom životu. Hasan Basri i Ibrahim ibn Edhem prakticirali su potpunu askezu, život u siromaštvu i poricali vrijednost materijalnog bogatstva, pritom preferirajući bogatstvo duha i čvrste vjere primijenjene u svakom aspektu ljudskog života na ovom svijetu. Rabija el-Adevija iskazala je značajnu sklonost ka poeziji, a u stihovima na arapskom jeziku naročito je razvijala ideju bezinteresne ljubavi. Idejno-teorijski i praktični sufijski put, s mnogim bočnim priključcima i isključenjima na kojem se susreće mnoštvo praktikanata i učesnika, doprinositelja i inovatora, započet spomenutim i mnogim nespomenutim imenima iz prvog razdoblja, čini se, uistinu, impozantnim i nesagledivim, ostavivši iza sebe bogato duhovno naslijeđe koje se i dan-danas umnožava, nadograđuje i traje.

Izvori:

• Bāyāt, Mohammad Hosein, Mabānī-ye ‘erfān wa tasawwof, Dānešgāh-e ‘Allāme Tabātabā’ī, Tehrān, 1374. (1995).

• Gouharīn, Seyyed Sādeq, Šarh-e ’estelāhāt-e tasawwof, Entešārāt-e Zawwār, vol. 1-4, Tehrān, 1376 (1997).

• Hafizović, Rešid, Temeljni tokovi sufizma (1999), Bemust, Sarajevo.

• Izutzu, Toshihico (1995), Sufizam i taoizam, Logos, Sarajevo.

• Meyerovitch, Eva de Vitray (1988), Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb.

• Rahman, Fazlur (1983), Duh islama, Jugoslavija/Prosveta, Beograd.

• Sharif, M. M. (1988), Historija islamske filozofije, I, II, August Cesarec, Zagreb.