HADŽI SINANOVA TEKIJA
Autor teksta: Doc. dr. Haris Dervišević, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu • Fotografije i video: Mirza Hasanefendić
Sufizam, ili duhovno pregalaštvo na putu spoznaje Boga, duboko je ukorijenjen u tradiciji Bošnjaka. Historijska vrela, arheološki materijal i usmena predanja potvrđuju prisustvo derviša u Bosni i Hercegovini već u prvoj polovini 15. stoljeća. Tokom narednih stoljeća bilježi se širenje derviških redova, pa su tako u različitim vremenskim intervalima djelovale bektašije, halvetije, bajramije, melamije, kaderije, mevlevije, rifaije, šezilije, bedevije i drugi. Djelovanjem su nerijetko izlazili iz uskog kruga privrženika sufizmu i nastojali svojim angažmanom biti pozitivni primjer u zajednici. Mjesto okupljanja derviša je tekija, koja nije samo mjesto zajedničke molitve, već mjesto na kojem se druži, uči i promišlja – te bi se tekija u savremenom smislu mogla tumačiti kao visoka kulturna, obrazovna i odgojna institucija.
Jedna od najznačajnijih tekija u Bosni i Hercegovini je Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, sagrađena oko 1640. godine. Gradnju objekta naložio je Silahdar Mustafa-paša, bliski saradnik sultana Murata IV. Sve upućuje da je podizanje tekije uslijedilo nakon uspješnog pohoda na Bagdad 1639. godine, a čijem osvajanju je nemali doprinos dao Silahdar Mustafa-paša. Vođen željom da obilježi pozitivan ishod vojnog pohoda i da iskaže zahvalu rodnom mjestu, Mustafa-paša podiže najmonumentalniju tekiju u Bosni i Hercegovini. Osmanski dokumenti ostali su dosljedni nazivu gdje se navodi kao Silahdar Mustafa-pašina tekija, dok je u narodu poznatija po ocu Mustafa-paše – Hadži Sinanu.
Od vremena svog osnivanja Hadži Sinanova tekija bila je epicentar svih zbivanja koji se tiču života derviša, ne samo u Sarajevu, već u cijelom regionu Jugoistočne Evrope. Razlog ovome jesu šejhovi, pročelnici ove tekije koji su svojim djelovanjem bili veoma poznati. Jedan od najistaknutijih šejhova bio je Hasan Kaimi-baba (p. 1691), čije je djelo Waridat bilo nadaleko poznato. Šejhovi Hadži Sinanove tekije zadržali su visok ugled do danas. U tekiji su čitana i tumačena djela na bosanskom, arapskom, turskom i perzijskom. Jedno vrijeme je u sklopu tekije djelovalo lječilište.
Objekat tekije vjerovatno je projektirao Koca Kasim-aga, glavni arhitekt Osmanskog Carstva. Građena je najvećim dijelom od kamena, a karakteriziraju je kubusne forme. Organizacija prostora i prostorija unutar objekta podređena je potrebama kaderijskog tarikata, kojem tekija i pripada. U dvorištu tekije, kao i oko nje, nalaze se nišani (nadgrobni spomenici) tekijskih prvaka i svih onih koji su imali želju da njihovo posljednje počivalište bude u blizini tekije. Među nadgrobnim spomenicima koji se izdvajaju jeste turbe Hadži Sinana i njegove supruge, podignuto u 17. stoljeću.
Osim što se ova tekija izdvaja svojim dimenzijama, njena posebnost ogleda se u kaligrafskim radovima smještenim na zidovima tekije. Na samom ulazu u tekiju, na četiri zida prijemnog prostora, nalaze se 94 kaligrafske kompozicije. Sadržaj kaligrafskih radova jesu dijelovi iz Kur'ana, poslaničke tradicije i derviških izreka. Najveća kaligrafska kompozicija nalazi se na dvorišnom zidu, pri ulasku u središnju prostoriju (semahanu), gdje je u formi kružnice ispisan kredo islama Lā ilāhe illallāh, Muhammed resūlu-llāh. Za ovo djelo u formi kruga, prečnika 2,85 m, istraživači smatraju da je pravo remek-djelo kojem nema paragona u svijetu kaligrafije. Derviško traganje za suštinom postojanja i približavanja Bogu utkano je i u ovom kaligrafskom djelu, koje poručuje da bilo koji od dvanaest puteva odaberemo, odredište je uvijek isto – približavanje Bogu.
