ĆEIF I MERAK

U suri Sād postoji moćna slika koja nikad u muslimanskoj intelektualnoj tradiciji nije dobila pažnju kakvu njena slojevitost zavređuje. Sulejman, poslanik i kralj, jedne večeri posmatra konje, o čijoj ljepoti i izvrsnosti Kur'an kaže: “...na tri su noge stajali, a četvrtom jedva tlo doticaliˮ. Dok se divi, pobožni kralj iznenada zaključuje kako se naivno prepustio ovozemnim ispraznostima, jer je svako uživanje, pa čak i estetsko, čista taština. Bolje je da ovo vrijeme iskoristi misleći na svog Stvoritelja. Prekorio se i otjerao konje. A onda je iznenada, kao da mu se spustila sama objava na srce, naredio da mu ih vrate. Stao je pored njih i “počeo ih gladiti po vratovimaˮ.

Tema ove kur'anske parenteze jeste permisivnost, i to u jednom, takoreći, ontološkom sklopu. Je li ovaj prolazni svijet intristično opskuran? Da li vjernik i vjernica smiju uživati na njemu? Ili život trebaju provesti u pobožnom čekanju susreta sa Stvoriteljem? Ukratko, da li reći “daˮ životu ili “neˮ? Vrativši konje, Sulejman je rekao “daˮ.

Merak i ćeif su dva koncepta u kulturi Bošnjaka kroz koje je, u najkonkretnijem, najsvakodnevnijem smislu, izrečeno “daˮ životu - životu kao radosti i vedrini. Iako to “daˮ ima utemeljenje u svetom tekstu, u stvarnom se životu njegova dužina i širina kretala od doslovnog uživanja u pobožnosti do epikurejske etike umjerenog zadovoljstva. Neki je hadžija imao običaj učiti zikr isključivo na tespih koji je donio s hadža. Jedne ga je prilike zaboravio ponijeti u džamiju. Vidjevši ga kako pretura po džepovima, džematlije su mu počele dobacivati druge tespihe. Hadžija ih je gurnuo u stranu: “Nije mi na to merak.ˮ To je jedan pol. Na drugom stoji fenomen relativno kontroliranog uživanja u onome što je zabranjeno, naprimjer, vinu; uživanja koje je u različitim povijesnim kontekstima uspijevalo, lukavo i naivno u isto vrijeme, zaobilaziti islamsku prohibiciju. Evo jednog mogućeg primjera: o odnosu Omera Hajjama i vina Amin Malouf kaže kako je između njih vladalo poštovanje: nikad nisu jedan drugog bacili o pod.

Merak i ćeif ne znače, ni u kom slučaju, prepuštanje trivijalnom, dekadentnom hedonizmu, posebno ne u kolokvijalnom razumijevanju onoga hedone. Nisu dio individualističke kulture samopovlađivanja koja vodi gubitku predstave o stvarima koje ljude nadilaze. Nisu surogat za transcendentno. Nemaju ništa sa savremenim “yoloˮ svjetonazorom koji naglašava važnost iskustva u životu lišenom eshatološke perspektive. Za meraklije, ljude koji umiju oćeifiti, razonoda nije iznad dužnosti, niti je sloboda iznad solidarnosti. Ni ćeif ni merak ne znače prepuštanje hiperpotrošačkom mentalitetu koji robom kompenzira nedostatak vizije, vodeći ljude da na kraju sami sebe potroše. Nije riječ ni o bezglavoj usmjerenosti na golu sadašnjost u kojoj je sreća svedena na neko plitko carpe diem, na neku neobuzdanu jouissance koja nalaže čovjeku da uhvati trenutak, da iskoristi priliku, da ispije još jednu čašu, ne bi li se nadmudrila smrt.

Merak i ćeif označavaju egzistencijalno zadovoljstvo u nečemu; kontrolirani, rafinirani, suptilni užitak. Merak i ćeif su uživanje s ljudskim licem; podrazumijevaju granice, ali i vještinu, i suptilne emocije i inspiraciju. Kada se uživanje razobruči i zadobije zvjerski lik, izlazi iz njihovog semantičkog polja. U njima, štaviše, ima nečega od asketske egzistencijalne redukcije: skloniti sve što je višak, što nas guši i opterećava, i pronaći zadovoljstvo u nečemu malom. I merak i ćeif spadaju u etiku malih radosti, a ne velike sreće.

Antun Hangi, Život i običaji muslimana: “Merak je nešto posebno, što osim naših muslimana, valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. Merak je kad se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar duvana.ˮ To “bezbrižno carstvoˮ jeste carstvo slobode u kojem je sadržana skrivena gramatika svakodnevice: hrana, odmor, estetika, događaji, tretmani, pa sve do religijskih ceremonijala. Riječ je o formulama malih rituala, a ne obijesti gozbe. Nastali su iz nužde da se ono uobičajeno, redovno, rutinsko i reproduktivno učini ne samo podnošljivim i smislenim, nego i ugodnim. Ali nije riječ tek o odmoru u teškom ciklusu rada, već prije specifičnom životnom stilu, jednom opredjeljenju da se živi opušteno, spontano, sa dubokom sviješću o vlastitoj smrtnosti. Svijet je velika trka; treba sjesti i odmoriti, treba zaigrati i za pojas zađenuti.

Danas nihilistička kultura konzumerizma i narcizma osvaja sve domene ljudske svakodnevice. Ljudska duša ima sve manje prostora za duboke i intenzivne radosti. Kakva će biti društvena izdržljivost ćeifa i meraka ostaje da vidimo. Svako ima neki svoj ćeif, svako u nečemu pronađe merak. Ćeif je sloboda, jer svako bira u čemu će uživati. Ljudi razumiju tuđi merak, javnost ga ne problematizira. Pa opet, i merak i ćeif počivaju na prepoznatljivom sistemu znakova koji podrazumijevaju širu kulturnu intimnost: slušanje iste muzike, uživanje iste hrane, istog pića, slične svjetonazore, šale, rituale, ali i javni moral. Otuda su neprevodivi, kao i svi koncepti iz područja kulturne intimnosti, i u njima su sublimirana brojna društveno-kulturna raskršća i sretanja: od kur'anske apoteoze umjerenosti preko osmanlijske poetike odmaranja do austrougarske kafanske gospoštine. Ovaj svijet jeste prolazan i isprazan, ali zna biti i lijep i ugodan. Sjetimo se Sulejmana, a. s., kako u rane akšamske sate gladi konje po baršunastim vratovima.