SAVREMENI ODJECI

Danas je u Bosni i Hercegovini, ali i mnogo šire, gotovo nepoznat podatak da je jedini dobitnik prestižne Aga Khanove nagrade na prostoru Evrope za inovacijske pomake u savremenoj arhitekturi džamija, arhitekt iz Bosne i Hercegovine, akademik Zlatko Ugljen, a kome je ova nagrada dodijeljena 1983. godine za projekat Šerefudin/Bijele džamije u Visokom.

Upravo je arhitektura džamija u Evropi danas jedna od sveprisutnijih i važnijih tema savremene evropske arhitekture. Kroz ovu se temu promišlja pitanje odnosa tradicije i savremenosti, ali i način kako da raznorodne islamske kulture koje su danas prisutne na evropskom tlu, u svom vizualnom identitetu i temeljnim principima oblikovanja, nedvojbeno, ali s ambijentom usklađeno, istaknu vjersku namjenu objekta i kulturno-historijsko naslijeđe zemalja iz kojih dolaze. Tako su, od kraja 1980-ih i otvaranja prvog velikog Islamskog kulturnog centra u Zagrebu (1987), preko Islamskog centra u Rijeci (2013) i recentno otvorenog Muslimanskog kulturnog centra u Ljubljani pa sve do konceptualnih promišljanja savremene džamije u projektu Nomadic/Wearable Mosque Azre Akšamije i prostori duhovnosti bosanskih muslimana postali dijelom ove dinamične debate, a kroz koje se “stvaraju nove vrijednosti u evropskom kontekstu”, kako je to istaknuto u tekstu obrazloženja najprestižnije arhitektonske nagrade u Sloveniji, Plečnikove nagrade za arhitekturu koja je 2020. godine dodijeljena Muslimanskom kulturnom centru u Ljubljani.

Višestoljetno prisustvo islamske kulture i tradicije na prostoru Bosne i Hercegovine u velikoj je mjeri odredilo fizionomiju bosanskohercegovačkih gradova, arhitekturu, način uređenja interijera i oblikovanje prostora intime, običaje i kulturu svakodnevice, razumijevanje umjetnosti. Brojni arhivi, biblioteke, privatne i muzejske kolekcije širom Bosne i Hercegovine čuvaju rukopise izvanredne ljepote koji potvrđuju visoku kulturu pismenosti na orijentalnim jezicima, brojne kaligrafske radove različitih stilova, minijature intenzivnih kolorita i crtačke virtuoznosti koje su pratile naučne radove iz oblasti medicine, botanike, astronomije, geografije i koji su trajna inspiracija savremenim umjetnicima. Interijeri džamija i bosanskih kuća i danas su ukrašeni bosanskim i ćilimima iz različitih dijelova islamskog svijeta, a koji su zemaljska, ovosvjetovna slika raja (Nasr, 2005) i u kojima se kao i u radovima u zlatovezu i filigranskim tkanjima u metalu, kroz pomno odabrane simboličke motive, veliča ljepota i sklad Božijeg stvaranja.

Vjersko, duhovno i intelektualno ozračje islamske kulture na prostorima Bosne i Hercegovine ostavilo je snažan i trajan utjecaj na arhitekturu, naročito stambenu, na likovnu umjetnost i dizajn, glazbu i književnost. Od romana Ahmeda Hifzija Bjelevca, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Nedžada Ibrišimovića, Dževada Karahasana i poezije Muse Ćazima Ćatića, Abdulaha Sidrana, Džemaludina Latića, Hadžema Hajdarevića, Huseina Haskovića, da spomenemo tek nekoliko imena, do savremenih reinterpretacija sevdalinke, u opusu Damira Imamovića i Amire Medunjanin.

Islamska umjetnost suočena je danas sa izazovima svog terminološkog i konceptualnog definiranja, posebno u susretu sa historijom umjetnosti zapadnog kulturnog kruga. Sveobuhvatni termin islamske umjetnosti obuhvaća sve: i ono što se uvriježeno smatra svetom umjetnošću, poput džamija i prijepisa Kur'ana do radova u metalu, drvu, tekstilu, staklu koji se koriste u svakodnevnom životu, a koji se na Zapadu smatraju (tek) segmentima primijenjene umjetnosti (Blair&Bloom, 2003). Prefiks “islamski” može se razumijevati u nastojanju da se u svakom aspektu ljudskog spoznavanja i oblikovanja, pa tako i u umjetnosti, zrcali ideja tevhida i poštovanja Božijeg stvaranja koja obuhvaća ukupnost čovjekovog života i pretapa se iz svetog u profano, iz javnog u privatno, iz vječnog u zemaljsko.

Teško je izdvojiti i jedan segment duhovnog, naučnog i kulturnog života u koji nije upisano i gusto orijentalno tkanje koje je došlo na prostore Bosne i Hecegovine sa kulturom islama, ali istovremeno i ne istaknuti posebnost susreta kulture islama u Bosni i Hercegovini sa kulturom Zapada. Tako su arhitekti Austro-Ugarske imperije i njihove kolege, arhitekti Zemaljske vlade u Bosni i Hercegovini, prepoznali autentičnost bosanske tradicionalne kuće, ljepotu njenih čistih formi, izvanrednu usklađenost sa prirodnim ambijentom, osvijetljenost i prozračnost, funkcionalnost interijera. Oni su se založili za njeno očuvanje i definirali njen susret sa arhitekturom evropskog modernizma kao osobiti stil u historiji evropske moderne arhitekture i nazvali ga arhitekturom “bosanskog sloga”. Visoke estetske i funkcionalne osobitosti tradicionalne bosanske muslimanske kuće inspirirale su otada brojne strane i domaće arhitekte i umjetnike kroz čitavo 20. stoljeće: od studija Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta između dva rata i njihove seminalne studije: Arhitektura Bosne i put u savremeno pa sve do savremenih projekata Zlatka Ugljena i Amira Vuka Zeca koji čuvaju poštovanje prema zatečenom ambijentu, izvornim materijalima i oblikovnoj mjeri.

U Bosni se stoljećima govorilo više jezika: bosanski, arapski, perzijski, turski i pisalo raznim pismima: latinicom, ćirilicom, arebicom, bosančicom. Ta jedinstvena forma pisma bosančica, na kojem su pisane brojne povelje srednjovjekovne bosanske vlastele i vladara koja je živjela u narodu i kroz stoljeća osmanske uprave, dobila je novi izraz u savremenom grafičkom dizajnu Amre Zulfikarpašić i na slikama Šemse Gavrankapetanović.

Tradicija se ne može naslijediti, ona se, kako je o tome početkom 20. stoljeća pisao T. S. Eliot, mora stjecati uz veliki napor. Tradicija uključuje smisao za historiju a on uključuje opažanje ne samo onog što je u prošlosti bilo nego i onoga što je u njoj sadašnje, kao da, kako je to isticao Eliot, “čitava literatura istovremeno egzistira i istovremeno sačinjava jedan poredak” (Eliot, 1982).

Primjere ovakvog pristupa možemo naći kod savremenih dizajnera u Bosni i Hercegovini: od unikatnog i tekstilnog dizajna do oblasti proizvodnje namještaja. Dvije bosanskohercegovačke firme – Zanat iz Konjica i Artisan iz Tešnja – tradicionalno su drvorezbarstvo otvorile savremenim promišljanjima u dizajnu, ali su sačuvale rafiniranost odnosa prema materijalu i hommage ručnom radu. Čak je i njihov dizajn paviljona na prestižnom Sajmu namještaja u Koelnu 2019. godine bio inspiriran tradicionalnim procesom tkanja ćilima.

Odrastanje uz stare bosanske kuće na Bistriku, sa čijih je trošnih pročelja odgonetao sudbine ljudi koji su u njima živjeli, utkano je u slikarski senzibilitet Safeta Zeca. Sva priča o toplini intime, o ljubavi prema majci, o ljepoti bašte upisana je u Portret majke Safeta Zeca iz 1972. godine. O odnosu života i smrti, o čovjekovoj težnji ka duhovnom uspravljanju kazuju nišani sa slika Seida Hasanefendića. Stilizirani, antropomorfni nišani, razasuti poput bijelog cvijeća u avliji rodne kuće u Brčkom, postali su od prvih dana djetinjstva trajni i mirni podsjetnik na čovjekovu prolaznost na ovome svijetu. Srodnog su senzibiliteta, u razgovoru s onostranim i grafike Emira Dragulja, Dževada Hoze, Mersada Berbera.

Jednostavna, ritmična smjena obojenih pruga sa ponjava i prostirki bosanskih kuća, u ciklusima slika Edina Numankadića i na serijama drvoreza Salima Obralića otkrivaju njihovu iskonsku ljepotu kolorita i tkanja, izvan njihove isključivo upotrebne vrijednosti. Jednako tako, u patini starih sahana i ekspresivnim linijama kazandžijskih radova Salim Obralić prepoznao je izvorne likovne izazove, pa sahani izrastaju u velike grafičke otiske, a bakreni predmeti u razigrane mobilne diskove.

Zadivljen ljepotom perzijskih i osmanskih minijatura iz arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke, šarama na ćilimima iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, u sjećanjima na ljepotu obiteljskog doma, godinama je Behaudin Selmanović, u ateljeu pored sarajevske katedrale slikao jedinstvene slike u historiji savremenog bosanskohercegovačkog slikarstva, a u kojima se sastajalo veliko znanje evropskog slikarstva modernizma i razigrana linija i raskoš kolorita Orijenta.

“Nikada nisam slikao apstraktno jer ne bih mogao naslikati ništa čudesnije od jednog orijentalnog ćilima”, rekao je jednom prilikom Omer Mujadžić, slikar porijeklom iz Bosanske Gradiške, najmlađi upisani student u historiji zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i njen dugogodišnji profesor. Godinama je u svojim slikama gradio toplinu obiteljskog doma i ognjišta kakvu je nosio u sjećanju iz rodne kuće. Znao je da je mogao, kako je govorio, “proći bolje”, ali je ustrajavao na tome da treba slikati kako osjeća, znajući da “ne može pobjeći od svijeta koji nosi u sebi. I da čovjek mora biti vjeran svojoj prirodi” (Peić, 1968).

Literatura:

• Blair, Sheila S. and M. Bloom, Jonathan (2003), “The Mirage of Islamic Art: Reflections on the Study of an Unwieldy Field”, The Art Bulletin, 85(1), pp. 152-184.

• Eliot, Thomas Stearns (1982), Tradition and the Individual Talent: Perspecta, Vol. 19, pp. 36-42.

• Nasr, Seyyed Hossein (2005), Islamska umjetnost i duhovnost, Sarajevo.

• Peić, Matko (1968), Naš i svjetski: Omer Mujadžić, Zagreb.