SAVREMENE REFLEKSIJE TRADICIJSKIH FORMI U OPUSU ZLATKA UGLJENA

Odnos između modernosti i tradicije je kompleksan i višeznačan, ali ne nužno i isključiv. Ideja stvaralačke sinteze savremenog i tradicionalnog u bosanskohercegovačkoj arhitekturi svoju punu afirmaciju doživljava u arhitektonskim rješenjima Zlatka Ugljena. Oslanjanje na graditeljsko naslijeđe iz osmanskog perioda, monumentalne građevine sakralnog tipa i stambenu arhitekturu, uz razvijen osjećaj za duh mjesta rezultiralo je modernističkim i postmodernističkim rekontekstualizacijama. Izvorište kreativnog i kritičkog pristupa u tradicionalnoj arhitekturi, definiranog kroz tezu o gradnji na kontinuitetu, te prostorno-oblikovne i ambijentalne vrijednosti tradicijske stambene arhitekture, definirane islamskim svjetonazorom, trajna su inspiracija i poveznica modernog arhitektonskog leksika s regionalnim kontekstom u opusu Zlatka Ugljena. Duboko razumijevanje i poštivanje duha mjesta pri integriranju savremenih oblikovnih koncepcija u urbanističko-arhitektonske strukture ambijentalne vrijednosti obilježili su autorov pristup koji na najbolji način ilustriraju njegove riječi: „Pokušati ušuljati se prizemljeno, opušteno tiho i nenametljivo u zatečenu graditeljsku baštinu“ (Bernik, 2002: 28). Referiranje na tradicionalne forme može se iščitati na različitim razinama kroz upotrebu prirodnih materijala, najčešće drvo, prostornu organizaciju, povezanost vanjskog i unutarnjeg prostora, skladni dijalog s ambijentom.

Projekt hotela „Bregava“ u Stocu (1973–1975) primjer je stvaralačkog pristupa graditeljskom naslijeđu koje se ogleda kroz međusobno prožimanje vanjskog i unutarnjeg prostora, nenametljivu integraciju s prirodnim okruženjem i arhitekturom ambijentalne vrijednosti rezidencijalnog kompleksa „Begovina. Jedan od ključnih segmenata islamske arhitekture – kult vode – ima svoje ishodište u religijskim orijentacijama, ali u isto vrijeme voda svojim zvukom oplemenjuje prostor kroz sazvučje prirodnog i artificijelnog. Ovaj princip autor slijedi u realizaciji projekta hotela „Bregava“ povezujući modernističke koncepcije s prostorno-oblikovnim i estetskim vrijednostima tradicionalne stambene arhitekture.

Projekt za hotel „Ruža“ u Mostaru (1974–1975) s referencama na naslijeđene oblike stambene arhitekture treba izdvojiti kao arhitektonsko rješenje u kojem prepoznajemo svu slojevitost i značaj memorije mjesta kao odrednice oblikovanja prostora. Koncept koji bi se mogao definirati kao modernizacija iz tradicije (Bernik, 2002: 21).

I u oblasti sakralne arhitekture autor realizira neke od najznačajnijih projekata referirajući se na graditeljsko naslijeđe. Posebno mjesto u Ugljenovom opusu zauzima arhitektonsko rješenje Šerefudinove džamije (tj. Bijele džamije) u Visokom (idejni projekt 1969., realizacija 1979.), za koje je 1983. godine dobio prestižnu „Aga Khan“ nagradu. Novi pristup modeliranju spoljašnje arhitektonske oblikovnosti reflektira se i u rješenju unutarnjeg prostora s reminiscencijama na pećinu Hira. Dva osnovna elementa kojima se oblikuje prostor su bijela boja i svjetlost u funkciji orkestracije arhitektonske kompozicije. Zenitalno osvjetljenje predstavlja znakovit nematerijalni element oblikovne koncepcije na formalnoj i simboličkoj razini i aktivno učestvuje u transformaciji izgleda interijera. Osmišljeni kao zamjena za standardne prozore, pet zenitalnih otvora kroz koje ulazi svjetlost simbolizira pet temeljnih postulata islama i pet dnevnih molitvi. U duhu total dizajna eksterijerna arhitektonska forma se povezuje s uređenjem unutarnjeg prostora koji definiraju uobičajeni elementi islamske sakralne arhitekture kao što su: mihrab, ćurs, sofa. Njihova sofisticirana minimalistička rješenja koja se ponavljaju i u formi šadrvana karakterizira modernistički princip krajnjeg reduciranja suvišnih dekorativnih elemenata. Svojim izuzetnim prostorno-oblikovnim vrijednostima i slojevitom simbolikom Šerefudinova džamija (Bijela džamija) u Visokom predstavlja dostojan hommage Le Corbusieru i njegovom projektu kapele u Ronchampu ukazujući da arhitektura Zlatka Ugljena nadilazi lokalne okvire.

Za recentniji projekt Upravne zgrade Rijaseta u Sarajevu (idejni projekt 2007., realizacija 2022.) odabrana je karakteristična pozicija platoa Kovači koja svojim povijesnim i tipološkim obilježjima spaja Baščaršiju nastalu u dolini sa stambenom zonom (mahalama) na padinskim dijelovima grada. Graditeljska cjelina obuhvata niz prostora različite namjene među kojima se izdvajaju: kabineti reisu-l-uleme, zamjenika reisu-l-ule­me i muftija, sale za sje­dnice, salon za prijeme, mali mesdžid, manji amfiteatar za skupove i predavanja. Obli­kovni koncept uspostavlja dijalog s arhitektonskim okruženjem povijesnog i ambijentalnog značaja, sarajevskim tabijama i kasarnom Jajce u kojem se reflektira slojevitost bosanskohercegovačkog graditeljskog naslijeđa. Koristeći postojeći plato s podzidom na Kovačima kompleks je oblikovan emaniranjem kompozicije kubičnih volumena i kaskadnom ritmikom starih gradnji sara­jevskog amfiteatra. Sedam kupola različitih veličina u poniranju jedne u drugu (alegorija sedam nebesa) natkrivaju centralni hol, stepenište i salone za prijeme. Kao dominantno obilježje arhitektonskog kompleksa one ukazuju i na težnju za povezivanjem s tradicionalnim potkupolnim javnim zgradama iz osmanskog perioda. Perforacije na kupolama različitih geometrijskih formi propuštaju svjetlost stvarajući specifičnu atmosferu u interijeru, kroz ornamentalne motive kao reminiscencije na islamsku dekoraciju u obliku arabeske. Projekt Upravne zgrade Rijaseta u Sarajevu izvanredan je primjer sintetiziranja tradicionalnog i savremenog, modernog i postmodernog arhitektonskog izraza.

Svi ti elementi ukazuju da je suštinska odrednica kreativnog procesa bila „čitanje starog u duhu novog“ (Sanković-Simčić, 2000). Oblikujući humanizirane prostore u kojima čovjek prepoznaje sebe, autor vješto balansira između moderne estetike obilježene funkcionalizmom jer se ne odriče konstrukcije, i postmodernizma, uvodeći ponovo u igru regionalno i nacionalno, koje je u moderni bilo ako ne definitivno isključeno, a ono u dobroj mjeri zanemareno (Musabegović, 2010).

Ugljenov odnos prema tradiciji i prošlosti obilježen je istraživačkim postupkom, dubokim promišljanjem i prepoznavanjem univerzalnih vrijednosti tradicionalne arhitekture kroz respektabilni dijalog. Arhitekt odabire pristup ovisno o karakteru lokaliteta i kroz proces prilagođavanja novu arhitektonsku formu nenametljivo povezuje s prirodnim i urbanim okruženjem uz razvijen osjećaj za genius loci, duh mjesta, kao jedno od polazišta u oblikovanju novih arhitektonskih struktura. Krajnji rezultat je stvaranje skladnih ambijentalnih i arhitektonskih kompozicija kao sinteze starog i novog, a suptilnim pristupom graditeljskom naslijeđu kreira savremene prostore oplemenjene duhom tradicije. U stvaralačkom procesu traži sintezu kroz ideal univerzalnosti kojem daje svoj autorski pečat. Uvijek pronalazi pravu mjeru, referirajući se na tradicijske forme nikada ne upada u zamku prenaglašavanja dekorativnog i folklornog.

Literatura:

• Bernik, Stane (2002), Arhitekt Zlatko Ugljen, Tuzla: Međunarodna galerija portreta.

• Sanković-Simčić, Vjekoslava, Integracija staro–novo, Arhitektura, raziskave, Architecture, Research, 2 (2000), 31-41.

• Salihović, Hamdija (2010), Arhitektura stvaralačka sinteza tradicionalno – savremeno, Sarajevo: Arhitektonski fakultet.

• Musabegović, Sadudin, „Humanizirani prostor, organski srastao s arhitektonskim objektom u kojem čovjek sebe prepoznaje“, Sarajevo: Oslobođenje, 29. 4. 2010.

• Ugljen, Zlatko, Ugljen-Ademović, Nina (2013), Sakralni prostori, Čapljina: Založba kralja Tomislava.

• Adorno, Theodor W., O tradicij, http://portalplima.me/zeitgeist.php?tekst=221 (pregledano 26. studenog 2018.).