SAVREMENOST TRADICIJE: GRABRIJAN I NEIDHARDT O BOSANSKOJ ORIJENTALNOJ KUĆI

Autor: Prof. dr. Aida Abadžić-Hodžić, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu • Ilustracija: J. Neidhardt / D. Grabrijan, Elementi kuće – Đerzelez Alijina kuća u Sarajevu. Objavljeno u: I. Krzović, T. Premerl, Arhitekt Juraj Neidhardt, ANUBiH, Sarajevo, 2019, str. 180.

“Koja je veza bosanske orijentalne arhitekture u Sarajevu sa savremenom arhitekturom?”, ovom rečenicom 1951. godine ugledni slovenski arhitekta i teoretičar arhitekture Dušan Grabrijan (1899–1952) započinje svoju studiju Bosanska orijentalna arhitektura u Sarajevu. Ova pionirska studija objavljena je prvo na slovenskom jeziku, a potom, nekoliko godina kasnije, kao dio kapitalne studije o bosanskoj tradicionalnoj arhitekturi, pod naslovom Arhitektura Bosne i put u savremeno (1957), koju je Grabrijan napisao u koatorstvu sa Jurajom Neidhardtom i koja je, nažalost, objavljena nakon Grabrijanove smrti.

Dušan Grabrijan došao je u Sarajevo 1930. godine i tu je bio angažiran kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi sve do 1945. godine, kada se vratio u Ljubljanu na mjesto univerzitetskog profesora arhitekture. Punih dvadeset godina Grabrijan je intenzivno proučavao tradicionalnu arhitekturu stanovanja muslimanskog stanovništva u Bosni i u njoj prepoznao autentične ambijentalne i oblikovne vrijednosti koje su, prema njegovom mišljenju, bile vrlo savremene jer su svojom humanom mjerom, skladnim i neagresivnim odnosom prema prirodnom ambijentu, prostornom funkcionalnošću i oblikovnim minimalizmom, anticipirale središnja pitanja savremene arhitekture stanovanja i pružale osnovu za kreativnu reinterpretaciju.

Naslovnica studije D. Grabrijana, Bosanska orijentalna arhitektura u Sarajevu, 1951.


Ističući kako je “Orijent Bosne dio zajedničkog kulturnog naslijeđa”, Grabrijan se u uvodu spomenute studije zapitao:

“Zašto da izvore tražimo na drugim mjestima, da neprestano primamo iz treće ruke, kada smo na izvoru? Na svakom koraku nalazimo upliv orijentalne kulture na savremenu stambenu. Zar nisu musandare – savremeni uzidani ormari? Zar nisu sećije – savremeni kauči? I savremeno nisko pokućstvo, dvoetažni prostori, jednokrake stepenice, pa vegetacija koja ulazi u prostor i stan koji se prelijeva u prirodu itd.?”

Svoju fascinaciju ljudima, gradovima i arhitekturom Bosne prenio je i na svog prijatelja Juraja Neidhardta (1901–1979), koji je nakon školovanja u atelierima najvećih arhitekata evropskog modernizma u Beču, Berlinu i Parizu (Petera Behrensa i Le Corbusiera) došao u Bosnu i zajedno sa Grabrijanom intenzivno snimao, studirao i skicirao slojeve grada iz osmanskog perioda, kako vrijednosti arhitekture pojedinačnih objekata, tako i širih pejzažno-ambijentalnih cjelina. U brežuljkastim “nepravilnostima terena”, u organičkom rastu grada Sarajeva, autori su uočili prednost koja je omogućavala nepisani zakon “prava na vidik” svakoj kući.

J. Neidhardt / D. Grabrijan, Elementi kuće – Đerzelez Alijina kuća u Sarajevu. Objavljeno u: I. Krzović, T. Premerl, Arhitekt Juraj Neidhardt, ANUBiH, Sarajevo, 2019, str. 180.


Grabrijan je tokom 1930-ih i 1940-ih godina napisao seriju stručnih radova u kojima je naglašavao autentične vrijednosti tradicionalne bosanske arhitekture i urbanih cjelina, a koje je Dž. Čelić okupio u zbirku tekstova Grabrijan i Sarajevo (1970).

Neidhardt je, kao središnje ime arhitekture i urbanizma Sarajeva tokom šeste i sedme decenije 20. stoljeća, u svoje projekte ugrađivao jasne reminiscencije na doksatne, potkupolne, ljuskaste forme stambene i sakralne islamske arhitekture Bosne, kao što je to bilo na idejnom projektu za zgradu nekadašnje Skupštine RBiH iz 1954. godine (danas zgrada Parlamentarne skupštine BiH).

Studija Arhitektura Bosne i put u savremeno (1957) Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta i danas je kapitalna studija za cjelovito, interdiciplinarno razumijevanje osobitosti tradicionalne arhitekture stanovanja u Bosni koja osnovne principe oblikovanja nastoji razumijevati i derogirati u širem problemskom kontekstu, iz temeljnih duhovnih, kulturnih i geografskih osobitosti, kao i iz pluraliteta bosanskih tradicija i običaja. Tako se knjiga razvija po principu koncentričnih krugova koji se postepeno sužavaju ka temi u užem smislu riječi: od porijekla bosanskih muslimana i bogumilske tradicije preko razvoja grada i njegove jasne podijeljenosti na javni (čaršija) i privatni (mahala) dio pa sve do konstrukcije, organizacije i uređenja kuće i njenih “nepisanih pravila”.

J. Neidhardt / D. Grabrijan, pravo na vidik – analize. Objavljeno u: I. Krzović, T. Premerl, Arhitekt Juraj Neidhardt, ANUBiH, Sarajevo, 2019, str. 164.

J. Neidhardt / D. Grabrijan, oblici naslijeđa: kompozicija. Objavljeno u: I. Krzović, T. Premerl, Arhitekt Juraj Neidhardt, ANUBiH, Sarajevo, 2019, str. 186.


Literatura:

  • Čelić, Džemal (1970), Grabrijan i Sarajevo, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, god. III, knjiga III, Sarajevo: Muzej grada.

  • Grabrijan, Dušan, Neidhardt, Juraj (1957), Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana: Državna založba Slovenije.

  • Le Corbusier (1957), “Predgovorˮ, u: Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana: Državna založba Slovenije.

  • Krzović, Ibrahim, Premerl, Tomislav (2019), Arhitekt Juraj Neidhardt, Sarajevo: ANUBiH.