ISLAMSKA TRADICIJA I SAVREMENO BOSANSKOHERCEGOVAČKO SLIKARSTVO

Značajan broj modernih i savremenih bosanskohercegovačkih umjetnika poticaj i motive nalazio je u bogatoj riznici islamske umjetnosti koja je još intenzivno bila prisutna u arhitekturi gradova, džamija, kuća, u uređenju interijera, načinu odijevanja, kaligrafiji, umijeću ukrašavanja knjiga sve do početka 20. stoljeća. Kada su je promatrali, nisu iz nje samo doslovno preuzimali motive. Prije je bilo riječ o pokušaju razumijevanja slike svijeta koja se krije iza tih specifičnih oblikovnih izraza i preuzimanju njegove mjere, sklada i izražajnosti.

Ugledni profesor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i njen najmlađi student u historiji Omer Mujadžić (1903–1991) jednom je rekao: “Nisam nikada slikao apstraktno jer ne bih mogao naslikati ništa čudesnije od perzijskog ćilima.ˮ Njegov nešto mlađi savremenik i student Behaudin Selmanović (1915–1972), a kasnije i jedan od najvećih modernih bosanskohercegovačkih slikara, s velikom pažnjom i divljenjem proučavao je islamsko minijaturno slikarstvo u zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Sa starim majstorima iz Širaza i Tabriza nesumnjivo je dijelio bliskost prema izražajnoj liniji i snažnim, intenzivnim bojama. Otuda je i njegovo slikarstvo djelovalo naoko jednostavno i stilizirano. To su bili predmeti “koji ne bacaju sjenuˮ, ne žele imitirati niti se takmičiti s veličinom Božijeg stvaranja. Behaudin je duboko u sebi nosio misao o tome kako islamska umjetnost treba uvijek zrcaliti ideju tevhida – učenja o Božijoj Jednoći i Jedinstvu Božanskog bitka.

I Omer Mujadžić i Behaudin Selmanović s islamskom kulturom i umjetnošću susreli su se već u ambijentu djetinjstva: u Bosanskoj Gradišci (Mujadžić) i u Pljevljima (Selmanović). Tako je bilo i sa Salimom Obralićem, Safetom Zecom, Mersadom Berberom, Dževadom Hozom, Seidom Hasanefendićem, Emirom Draguljem – da spomenemo tek nekoliko imena među brojnim umjetnicima 20. stoljeća.

Zanimljivo je pratiti kako je modernim, jednostavnim, sintetičnim likovnim izrazom, naglašavajući primarno elemente likovne forme (crtež i boju), Behaudin transformirao sadržaje koje je još kao dječak promatrao u interijeru porodične kuće i Husein-pašine džamije u Pljevljima. Motivi dekoracije džamijskog mihraba, minbera, mahfila i okvira prozora, koji se temelje na složenim prepletima geometrijskih i stiliziranih biljnih motiva, često su se javljali i na Behaudinovim slikama. Snažan kolorit crvene, plave i žute, koje se javljaju u dekoraciji kupole, stalaktitnih ukrasa u mihrabu, na geometrijskim prepletima i cvjetnim motivima, bili su nesumnjivo snažan poticaj u Selmanovićevom ustrajavanju na radu s prirodnim bojama, koje je kasnije sam proizvodio, poput starih slikara, kako bi došao do željenog intenziteta i sjaja.

Dževad Hozo je u svom ranom ciklusu grafika posvećenih krajiškim Nišanima sredinom šezdesetih godina uveo sasvim nove tehnike i inovacije, bliske poetici tada savremenog enformela, kroz postupke višefaznog nagrizanja metalne ploče kiselinama kako bi na grafičkom listu prenio dojam trošnosti kamena i njegove patine kroz stoljeća. U antropomorfnim formama nišana, i veliki bosanskohercegovački slikar Seid Hasanefendić prepoznao je najrafiniraniji portret čovjeka, plemenitu vertikalu osovljenu o tle, ali i uzdignutu  prema onostranom. Hasanefendićev Veliki marš šehida jedna je od najekspresivnijih slika u historiji savremenog bosanskohercegovačkog slikarstva.

Sjećajući se svog oca kao majstora sa starim alatima, Salim Obralić je u raznim tehnikama (crtež, slika, grafika, instalacija) podsjetio na plemenitost, ljepotu i značaj zanata. I jednostavne geometrijske forme i vedre kolorite ponjava iz porodičnog doma u Maglaju, serijom drvoreza preveo je Obralić u jezik savremenog, analitičkog slikarstva i doveo do ruba apstrakcije. Ovako uvećane i oku približene, ponjave su progovorile primarnom ljepotom svoje likovnosti, s onu stranu isključivo upotrebne vrijednosti. U jednostavnim linijskim i romboidnim geometrijskim formama koje se pravilno ponavljaju na prostirkama, Obralić je nenametljivo istakao ljepotu ritma i ornamenta u islamskoj, dominantno nefigurativnoj umjetnosti. Tako je bilo i sa starim, bosanskim sahanima koji su čuvali mirise, zvukove i toplinu porodičnog doma, sjećanje na trenutke zajedničkih objeda u roditeljskom domu. Bosanski sahani često su bili izgravirani, ornamentisani i taj se rad nazivao savat, nanosio se na ranije srebrnasto kalajisanu površinu bakrenog sahana. Na starim sahanima koje je pronašao u roditeljskom domu i na tavanu kuće u Počitelju navukla se zelenkasta patina koja je vremenom istkala čudesne slike. Dno sahana Salim je uvećao kao velike, raskošne grafičke otiske, a bakrene diskove razigrano je objesio u prirodi među drvećem; na zidine starih bosanskih, utvrđenih gradova; među stupove sarajevskog Hanikaha.

Svi su ovi umjetnici bili na tragu onoga o čemu je lijepo pisao T. S. Eliot,  a to je da se tradicija mora stjecati uz veliki napor. Tradicija, podsjeća Eliot, uključuje smisao za historiju, a ona uključuje opažanje ne samo onog što je u prošlosti bilo nego i onoga što je u njoj sadašnje. Zato je susret ovih umjetnika sa tradicijom bio dug put istraživanja, daleko od nemuštih simplifikacija i kiča i koji je otvorio prostor da se ono što je prethodilo pogleda na svjež, savremen i autentičan način.

Literatura:

•  Abadžić Hodžić, Aida, Krzović, Ibrahim, Salim Obralić, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo, 2021.

• Abadžić Hodžić, Aida, Behaudin Selmanović Selman, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo, 2019.