LJEPOTA I ISTINA JEDNOSTAVNOSTI: ŠEREFUDIN BIJELA DŽAMIJA U VISOKOM

Napuštajući ravan svakodnevnice i užurbanog života gradske jezgre, spuštamo se do ulaznog trijema Bijele džamije u Visokom, započinjući komunikaciju s predstavama, željama i stremljenjima utkanim u djelo Zlatka Ugljena. Suočavanje zapadne racionalizacije i islamske simbolizacije, čini ovu džamiju rijetkim arhitektonskim svjedočanstvom složenog bosanskohercegovačkog konteksta i uspješnog pridavanja smisla životu i radu čovjeka tih prostora, ostajući privlačna misterija i pola stoljeća nakon nastanka projekta. Neosporan je dug velikanu modernističke arhitekture La Corbusieru, koji je u kapeli Ronchamp primijenio  racionalnu formu u sakralnoj građevini, doprinoseći bogatstvu ideološke slike modernog društva. Dok u kapeli Ronchamp uživamo u susretu različitih historijskih ravni zapadnoevropskog historijskog kontinuuma (moderne racionalnosti i srednjovjekovne simbolizacije), Bijela džamija u Visokom je susret različitih duhovnih raspoloženja, koja potječu iz različitih kulturnih horizonata, Zapadnog i Istočnog, tu, u Bosni i Hercegovini, gdje su ovi svjetonazori činioci prošlosti i nerazlučivo isprepleteni u društvenim fantazmama i funkcijama.

Ovdje ću se fokusirati na udio racionalne forme u tkanju simboličke funkcije kojom se društvene i afektivne proturječnosti pretakaju u svakodnevnu praksu. Ugljen je iskoristio funkcionalnost i racionalnost modernističke arhitekture u približavanju kolektivnoj svijesti i remećenju granica koje bi podijelile ljude na bilo kojoj osnovi, vraćajući se na iskonski odnos čovjeka i ambijenta, čovjeka i okolne stvarnosti pod znakom funkcionalnog, korisnog i praktičnog. Džamija time pokazuje sklonost ka čovjeku, njegovoj konkretnoj zemaljskoj egzistenciji, ne bismo li iz tih koraka kročili ka višim transcendentalnim perspektivama života. Jer, i „Kur'an je pridao vrlo veliko značenje zemaljskoj egzistenciji čovjeka. Ona nije potpuni život, ali je pravo mjesto na kojem se čovjek mora izboriti za svoju svrhu i istinu.“ (Smailagić, 1990, 351).

Prečišćena i jednostavna forma čistih geometrijskih oblika iskaz je racionalnosti prigodne da  prihvati razlike u željama, stremljenjima, očekivanjima i emocijama i ukaže na jednakost svih ljudi pred Bogom. Ta ideologija se ne može iskazati monumentalnim formama, nego formom koja će biti u koordinaciji s drugim društvenim funkcijama, strukturom u dosluhu s ambijentom i prostorom koji naseljava. Od osmanlijske džamije, koja je zastupljena na tlu Bosne i Hercegovine, Ugljen apstrahira piramidalnu formu i koristi je u iskazivanju egzistencijalnih potreba konkretnog bosanskohercegovačkog čovjeka krajem dvadesetog stoljeća.

Mnogobrojni su detalji i pažljive izvedbe u kojima bismo potvrdili tezu susreta modernističke racionalnosti i islamske simbolizacije pod znakom jednostavnog, praktičnog i čovjeku primjerenog, ali ću se fokusirati na jezik forme, kada je riječ o osnovnoj svrsi središnjeg unutrašnjeg prostora džamije, a to je molitva. Ona je, naime, jedino mjerilo koje nas razlikuje jedne od drugih pred Bogom: „'Služba molitve je stub vjere', rekao je Poslanik. Kur'an o tome govori više od stotinu puta (...)“ (Smailagić,1990, 433). Poslanik namaz prepoznaje „prvim argumentom koji ukazuje na poštivanje ugovora o vjerovanju i obredom koji razdvaja vjernika od nevjernika“ (El-Kardavi, 2001, 199).

Arhitektura Bijele džamije susreće eshatološke konsekvence molitve s konkretnim angažmanom pojedinca, procesom koji se odvija po pravilima, u tačno određenim periodima dana, i predstavlja sastavni dio ubrzane svakodnevnice modernog čovjeka. Time nije umanjena moć vjere, štaviše, ukazano je na njenu potencijalnu sveprisutnost i važnost njegovanja duhovnog bića u svakodnevnici.

Kročeći u  avliju kojom se izdvajamo iz gradskog meteža i silazimo prema trijemu za ritualno pranje, ispunjavamo preduslov duhovnog čišćenja – tjelesno čišćenje (abdest). „Islam čistoću smatra sastavnim dijelom vjerovanja“ (Ibid. 204). Poslanik je rekao: „Zaista je Allah lijep i voli ljepotu, čist je i voli čistoću“ (Ibid.). Podnožje džamije se nalazi ispod nivoa ulice, pa posjetioca sačeka mrak na ulaznom trijemu i građevina bez otvora na bočnim zidovima. Utoliko je više zadivljujuća osvijetljenost centralnog prostora za molitvu, svjetlošću koja se razlijeva odozgo i doprinosi vertikalnoj orijentaciji prostora, simbolizirajući duhovno uspinjanje klanjača. Pet prozora na matičnoj kupoli-piramidi omogućavaju simfoniju svjetlosti koja se izvodi tokom dana u unutrašnjosti i zadaje takt klanjačima za pet dnevnih molitvi, u tačno određenim periodima: kad svane, u podne, poslijepodne, na početku noći i kada mrak padne. „Reflektori sa glavnog minareta usmjereni su ka svjetlarnicima. U noćnim molitvenim obredima, također, zenitalno osvjetljavaju prostor enterijera, stvarajući iluziju mjesečevog svjetla.“ (Bernik, 2002, 56).

Kao što čovjek ima obroke kontinuirano tokom dana, tako su mu potrebni duhovni obroci: „U pet dnevnih namaza prilika je da se griješnik-čovjek ispravi i vrati svome Gospodaru, da ugasi plamen pohlepa, strasti i zaborav na Allaha dž. š. i budući svijet“ (El-Kardavi, 202). Čovjek se pet puta dnevno povlači iz dunjaluka, ovosvjetskih potreba, briga, nesuglasica, nereda ili nedoumica i posvećuje pažnju svom duhovnom biću, komunikaciji, bez posrednika, s Uzvišenim, ne bi li se iznova propitale granice širokogrudnosti i saznanja. Namaz je i izgovor ajeta i značajna tjelesna aktivnost koja aktivira sve dijelove ljudskog tijela, ali i razmišljanje o Gospodaru i svrsi postojanja.

U odnosu na druge bosanskohercegovačke džamije prostor molitve je prazan, prostor bijelih zidova, jasnih i jednostavnih geometrijskih formi, apstrahiranih formi koje na značajnim tačkama prostora džamije tkaju priču islama. Bjelina prostora asocira nas na modernističku naklonjenost jednostavnim i pročišćenim formama, na bjelinu zidova starih bosanskih kuća, ali, također – na važnost bijele boje u islamu, kao vjeri čistoće i jednostavnosti. U takvoj „skromnosti“ enterijera, podržanoj svijetlo-zelenim tepihom, koji pokriva cijelu površinu središnjeg unutrašnjeg prostora džamije, svjetlostna instalacija postignuta rasporedom krovnih prozora dobija na važnosti i značaju.

Jako je stara misao o svjetlu kao principu života i mediju spoznaje. Možda najpoznatija izvedba metafizike svjetla, filozofija koja će toliko utjecati na islamske filozofe, jeste Plotinova. Plotin vrhovno Jedno naziva suncem, te pri objašnjenju procesa emanacije Nusa (Uma), Duše i tjelesnog svijeta iz Jednog koristi analogiju sa suncem koje obasjava postojeće i tako udjeljuje život. Zahvaljujući posjedovanju duše čovjek ima mogućnost da se uzdigne u odnosu na ovozemaljsku egzistenciju i krene na duhovno putovanje ka Jednom iz kojeg sve nastaje i izvire. Prema al-Gazaliju, Svevišnji nije naprosto „Apsolutno filozofa koji je blijed i hladan, već osobni Bog, živući Bog. On želi saobraćati sa Svojim stvorenjima i omogućava im da Mu se približe kroz molitvu i kontemplaciju, a iznad svega kroz dar duboke mističke gnose“ (Smailagić, 1973, 441). U Bijeloj džamiji svjetlosna instalacija predstavlja ovu svojstvenost islama aktivnim, tjelesnim i duhovnim  učešćem klanjača u Snazi i Milosti.

Literatura

• Bernik, Stane (2002), Arhitekt Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla.

• El-Kardavi, Jusuf (2001), Ibadet u islamu, Medžlis IZ, Konjic.

• Smailagić, Nerkez (1973), Klasična kultura islama I, Zagreb.

• Smailagić, Nerkez (1990), Leksikon islama,  Svjetlost, Sarajevo.