KNJIŽEVNOST BOŠNJAKA NA PERZIJSKOM JEZIKU

Ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav Osmanskog Carstva na ove prostore prenose se književne norme i standardi koji su važili i dominirali u drugim dijelovima Carstva. Poznato je da se turska književnost razvijala pod snažnim utjecajem perzijske književnosti, posebno osmanska divanska književnost. “Poticaj razvoju ove literature dao je bogat i raskošan život na dvoru, gdje su dovođeni perzijski pjesnici toga vremena, koje su postepeno zamjenjivali domaći pjesnici oponašajući način pjevanja perzijskih klasika” (Nametak, Divanska književnost..., str. 9). Govoreći o osmanskoj divanskoj književnosti, Nametak također ističe da su osmanski divanski pjesnici “preuzimali gotove klišeje, izraze izbrušene u perzijskoj poeziji u proteklim stoljećima i bili ih u stanju koristiti ne samo u osmanskoj poeziji na turskom jeziku nego su mnogi od tih pjesnika usput stvarali i pjesme na perzijskom jeziku” (Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, str. 7).

Mnogi Bošnjaci su pisali na orijentalnim jezicima, a među njima je značajan broj onih koji su pokazali izrazit talenat pišući književna ostvarenja na perzijskom, kao jednom od, u to vrijeme, svjetskih (međunarodnih) jezika za područje književnosti. Hasan Zijaji Mostarac, Sabit Užičanin, Zekerija Sukeri, Ahmed Hatem Bjelopoljak, Ahmed Rušdi Mostarac, Ahmed Talib Bošnjak, Nabi Tuzlak, Mehmed Rešid, Fevzi Mostarac, Husejn Lamekani, Muhamed Nargesi, Ahmed Sabuhi, Mustafa Ledunni su značajna, ali ne i jedina, imena bošnjačke književne tradicije na perzijskom jeziku. Izvjesno je da se vremenski raspon književnog stvaranja Bošnjaka na perzijskom kreće od 16. do druge polovine 19. stoljeća. Međutim, Mehmed Handžić navodi da je Safvet-beg Bašagić, nakon očeve smrti 1902. godine, spjevao elegiju na perzijskom jeziku (Handžić, 33) čime se taj vremenski raspon pomiče i na početak 20. stoljeća. Mostar se uočava kao grad iz kojeg je potjecao ili u njemu djelovao značajan broj pisaca na perzijskom, što ga čini svojevrsnim centrom prisustva perzijske književnosti na ovim područjima.

Iz dostupnih biografija i sačuvanih djela ili fragmenata jasno se uočava široka obrazovanost i dobra upućenost ovih pjesnika u perzijsku književnost i njeno naslijeđe. Smail Balić navodi da je Mustafa Ledunni postao slavan “kad je prilikom jedne posjete Isfahanu pred tadašnjim perzijskim šahom na prečac improvizirao jednu perzijsku pjesmuˮ (Balić, 1994:122), dok Handžić kaže da je Ledunni učestvovao u nadmetanju s dvorskim pjesnicima u spontanom kazivanju perzijske poezije i da je zadivio šaha (Handžić, 186). Mnogo je primjera koji ukazuju da je književna produkcija Bošnjaka na perzijskom jeziku bila, između ostalog, direktno inspirirana, formalno i idejno određena i usmjeravana njihovim svestranim uvidom i proučavanjem klasične perzijske književnosti. Hasan Zijaji Mostarac, poznati lirski pjesnik iz 16. stoljeća u čijem Divanu se nalazi kasida od 27 bejtova, 14 gazela i jedna kit’a (epigram) na perzijskom jeziku, napisao je kasidu posvećenu perzijskim pjesnicima u kojoj aludira ili direktno spominje imena više od 20 pjesnika, između ostalog, Hafiza Širazija, Abdurrahmana Džamija, Amira Hosrova Dehlavija, Nizamija Gandžavija, Sadija Širazija, Ferdosija, Attara. Hasan Zijaji hvali svoj pjesnički dar i sebe stavlja u istu ravan s njima, za sebe neskromno tvrdi: “Džamija sam vremena svogaˮ (Gačanin, Iz Divana Hasana Zijaije Mostarca, str. 214).

Fevzi Mostarac u Bulbulistanu ističe da su njegovi pjesnički uzori Sadi Širazi i Abdurrahman Džami, pa je i svoje djelo strukturirao po uzoru na njih. Bulbulistan je strukturiran kao niz mnogobrojnih, često, međusobno neovisnih, pripovijesti, hikaja. Fevzijeve hikaje, njihovi junaci i akteri, imena šejhova, vladara, geografskih područja, nerijetko jesu – s manjim razlikama u intepretaciji – likovi, imena i sadržaji koji se susreću i kod velikih perzijskih književnih klasika: Sadija, Attara, Rumija, Sanaija itd. Važno je spomenuti da je Milivoje Malić u Parizu 1935. godine odbranio doktorsku disertaciju o Bulbulistanu i Fevziju Mostarcu predstavljajući njega i njegovo djelo zapadnoj javnosti. Zekerija Sukeri iza sebe je ostavio Sakinamu, specifičnu poetsku vrstu u kojoj je glavna tema piće/vino, bilo u stvarnom ili metaforičkom smislu, te na taj način uvrstio Bošnjake među one muslimanske narode čiji su se pjesnici okušavali u ovoj semantički suptilnoj i poetski složenoj književnoj vrsti.

Upotreba širokog spektra tema i motiva, stručne, prvenstveno sufijske, terminologije na perzijskom jeziku, govori da su Bošnjaci uspješno pjevali o različitim temama i da su svoj talenat iskazivali u mnogim pjesničkim formama i vrstama. Ustvari, to svjedoči da su kompetentno vladali ukupnom književnom tradicijom i da su je mogli uspješno implementirati u svom književnom radu, uključujući najkompleksnije i najzahtjevnije književne tokove na perzijskom jeziku. Aktivno se krećući kroz bogato i kompleksno perzijsko i osmansko književno naslijeđe, bošnjački pjesnici u njemu su pronalazili gotove književne obrasce, prilagođen jezik, već uspostavljene metafore, simbole i klišeizirane motive.

Iz savremene perspektive, društvenog konteksta i okruženja čini se posebno važnim činjenica da se ova književnost razvijala na području jedne evropske države u kojoj narod koji je baštinio takvu književnost i danas direktno nasljeđuje tu tradiciju, koristi je i razvija. Dakle, ta tradicija je živa i ona još isijava svoje poruke. To obogaćuje evropsku kulturu i evropsku duhovnu historiju. U odnosu na druge nacionalne zajednice u našoj zemlji, regionu i evropskom okruženju, taj tok književnosti bio je neovisan i originalan. Unutar bošnjačke kulturne historije može se razložno ukazati na ovu tradiciju i ustvrditi da je riječ o izvornom bošnjačkom kulturnom i književnom dosegu, bez obzira na postojanje različitih stavova oko valorizacije, vrijednosti i dometa ove književne tradicije.  

U historiji ljudskog mišljenja velike ideje i veliki kulturni obrasci i modeli uvijek su provocirali ljudski intelekt i kreaciju u različitim kulturama i jezičkim područjima, te bili predmet imitiranja. Neosporna je činjenica da su bošnjački pjesnici vladali visokim i suptilnim idejama i kulturnim standardima, da su razumijevali njihove intencije, terminologiju i njihova zakučasta semantička polja, bili su sposobni da te ideje i terminologiju apsorbiraju i primijene u svom književnom radu, dodajući im vlastitu kreativnost.

Također, poezija Bošnjaka na perzijskom jeziku na formalnom i idejnom planu zorno svjedoči o stalnosti prelijevanja kulturnih i umjetničkih sadržaja i ideja iz jednog geografskog područja u drugo, iz jednog kulturnog konteksta u drugi. Taj proces je neumitan i uvijek prisutan.  

Izvori:

• Balić, Smail (1994), Kultura Bošnjaka, 2. dopunjeno izdanje, Tuzla PP “R&Rˮ.

• Bašagić, Safvet-beg (1986), Bosanci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo.

• Ćehajić, Džemal (1986), Derviški redovi u jugoslavenskim zemljama, Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja XIV.

• Ćehajić, Džemal, “Vidovi stvaranja muslimanskih mistika porijeklom iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva Jugoslavije od XV do XIX vijekaˮ, Godišnjak Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, III-IV, Sarajevo, 1975.

• Džaka, Bećir (1997), Historija perzijske književnosti, Sarajevo: Naučnoistraživački institut “Ibn Sinaˮ.

• Gačanin, Sabaheta, “Sakinama kao poetska forma divanske književnosti: Sakinama Zekerijjaa Sukerijeˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, 52-53/2002/03, Sarajevo, 2004.

• Gačanin, Sabaheta, “Iz Divana Hasana Zijaije Mostarca: Stihovi na perzijskom”, Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 55/2005, Sarajevo, 2006.

• Handžić, Mehmed (1992), Al-Ğawhar al-asnā fī tarāğim ‘ulamā’ wa šu‘arā’ Būsna, Kairo: Hidžr.

• Karahalilovć, Namir, “Kruženje čaše – Od Walid Ibn Yazida do Zijaije Mostarcaˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. 57/2007, Sarajevo, 2008.

• Mostarac, Fevzi (2003), Bulbulistan, Sarajevo: Kulturni centar Islamske Republike Iran.

• Nametak, Fehim (1997), Divanska književnost Bošnjaka, Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja XXI.  

• Nametak, Fehim (2007), Pojmovnik divanske i tesavufske književnosti, Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja XXVII.

• Šabanović, Hazim (1973), Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo: Svjetlost.