OD HASANAGINICE DO PARRYJEVE ZBIRKE

Kada je Alberto Fortis 1774. godine zapisao izvorno a zatim i prepjevao na italijanski jezik Xalostnu pjesancu plemenite Asan-Aghinize nije ni slutio kakve i kolike će posljedice to proizvesti u evropskom, južnoslavenskom i bosanskom kulturnom prostoru. Kao što je poznato, baladu će već naredne 1775. Johan Wolfgang Goethe sa italijanskog prepjevati na njemački, a pod njegovim utjecajem prevodilački interes će se proširiti i na druge evropske zemlje i književnosti – na Francusku, Englesku, Španiju, Rusiju, Poljsku, Švedsku i druge. Sa reputacijom velikog pisca, koju je već bio stekao objavljivanjem prvog romana Patnje mladog Vertera 1774. godine, i sa pozicijom središnjeg autoriteta u njemačkoj književnosti, Goethe je nesumnjivo uticao na krajnju otvorenost i afrimativan odnos njemačkog romantizma prema narodnoj književnosti (njemački voksliteratur), generalno, što će biti ugrađeno u poetičke stavove ovog pokreta, kao i prema narodnoj književnosti južnoslavenskih naroda, posebno.

Utisak uzdignut do nivoa oduševljenja Hasanginicom, vidljiv iz ocjene da se radi o „jednoj od najljepših svjetskih balada“, dalje će uticati na Goetheove saradnike i saputnike, prije svega braću Grim, da preko slovenačkog prosvjetitelja Jerneja Kopitara, motiviraju i pokrenu srpskog prosvjetitelja Vuka Karadžića na obuhvatan projekat sakupljanja ukupne usmene građe. Kao jedan od zagovornika pansrbizma, danas transformisanog u ideju velike Srbije ili srpskog sveta, Karadžić se neće zadržati samo na srpskoj usmenoj tradiciji, nego će biti jedan od začetnika prisvajanja i srbiziranja tuđih sadržaja, kao što je to učinio sa Hasanaginicom. S druge strane, njegov projekat će prosvjetiteljski uticati na podizanje svijesti o važnosti usmene tradicije na južnoslavenskim prostorima, što će rezultirati velikim projektom Matice hrvatske u Hrvatskoj i nizom sličnih pokušaja u tadašnjoj Bosni. Nakon nekoliko parcijalnih pokušaja (Ivan Frano Jukić, Fra Grga Martić, Mehmed Kapetanović Ljubušak) uslijedit će prva značajnija zbirka bošnjačke usmene epike – epike koja je bila prisvajana, ignorisana svjesno i izostavljana kao manje vrijedna – Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, I–II, (1888–89) Koste Hoermanna.

Nekako u isto vrijeme kada Hoermannovi saradnici bilježe i dostavljaju epske pjesme jedne izuzetno bogate usmene tradicije, u Bosni i Hercegovini boravi zanimljivi i svestrani istraživač Friedrich Krauss, koji se često potpisivao pseudonimima Suljo Serhatlija i Selim Vilimov, i koji je iza sebe ostavio vrlo obimnu zbirku bošnjačke i bosanske usmene građe, pohranjenu na Univerzitetu Kalifornija, Los Angeles, USA. Kao posvećeni apologet posebno bošnjačke epike ustvrdit će pola stoljeća prije Milmanna Parryja da „na dan i po željezničkog putovanja od Beča, živi jedan slovenski narod“, koji je sposoban da stvara duge i moćne epske poeme, slične Homerovim u VII vijeku prije nove ere i njemačkom Epu o Nibelunzima u srednjem vijeku.

Znao je za duge epske poeme Bošnjaka i Matija Murko, slovenski folklorista sa višegodišnjim stažom na istraživanju bošnjačke usmene epike početkom XX stoljeća, koji će biti jedan od ključnih motivatora američkome homerologu Milmanu Parryju da među južnoslavenskim muslimanima krene tražiti epove dužine Ilijade i Odiseje. Opskrbljen neophodnim informacijama o drugim sakupljačko-istraživačkim aktivnostima na južnoslavenskim prostorima, na tragu probuđenog interesovanja za bošnjačku usmenu tradiciju, izazvanog, naravno, otkrićem Hasanaginice, mladi Parry će već 6. jula 1933. godine doputovati u „živu laboratoriju usmenog pjevanja“, u Stolac, zatim u druga mjesta Hercegovine, sjeverozapadne Bosne i Sandžaka, ostati do 15. decembra 1933., ponovo doći 27. juna 1934. i ostati sve do 11. avgusta 1935. godine. U jednom zapisu sa terena Parry se nada da će sa svojim saradnicima, „donijeti natrag u Ameriku zbirku rukopisa i ploča koja je jedinstvena u svijetu za proučavanje funkcionisanja i života cijele jedne usmene narativne poezije“. (https://library.harvard.edu/collections/milman-parry-collection-oral-literature) I donio je preko 12500 zabilježenih tekstova i preko 3500 zvučnih zapisa, pohranio na Univerzitetu Harvard, što će biti samo inicijalni dio buduće velike zbirke, nazvane nakon nesretne pogibije Parryja – Milman Parry Collection of South Slavic Oral Literature.

Dopunjavana u više navrata poslije Drugog svjetskog rata od strane Parryjevog studenta i saradnika Alberta Lorda i Lordovog saradnika Davida Bynuma zbirka će u konačnom obliku sadržavati više stotina hiljada stihova i redaka i postati, ako ne najobimnija, onda svakako najpoznatija zbirka usmene književnosti u svijetu. Takvu reputaciju su joj priskrbili rezultati istraživanja dijelom objelodanjeni u Lordovoj knjizi Pjevač priča (The Singer of Tales), nakon kojih su se neke humanističke discipline iz temelja mijenjale:

• Otkrićem epskog pjevača Avde Međedovića iz Bijelog Polja, koji je bez problema mogao izvoditi duge epove od preko 10 000 stihova, definitivno je adaktirano homersko pitanje, odnosno u homerologiji dugo prisutna dilema oko autorstva Homerovih epova;

• Otkrićem i elaboracijom načina na koji nastaju i funkcioniraju usmeni tekstovi, teorija formule, primjenjivom ne samo u naratologiji usmenih tekstova već i šire;

• Usmjeravanjem pažnje sa apstraktne i mistične predstave o narodu kao tvorcu usmenih tvorevina na živog pojedinca izvođača, performera i usmenog pjesnika, kako su ga Parry i Lord nazivali;

• Tako je Avdo Međedović za njih veliki pjesnički genij poput Homera; i većina drugih usmenih pjesnika do kojih su došli zavređuju posebnu pažnju;

• Otkrivena je i prezentirana svjetskoj naučnoj javnosti jedna usmena tradicija koja je dugo bila zanemarivana i prisvajana, što će izazvati burne reakcije u oba susjedstva, a i šire;

• Poprilično je uzdrman središnji eurocentrični narativ o europskoj kulturi na čijim počecima je veliki Homer; Avdo Međedović, kao naš Homer XX stoljeća, dolazi sa samog evropskog ruba, sa Balkana kao evropske drugosti;

• Parry je dekonstruirao još jedan evropski mit, onaj o superiornosti pisane nad usmenom kulturom, ukazujući na presudnu važnost upravo usmene kulture, posebno književnosti, u razvoju evropske civilizacije.

Sa Parryjevom zbirkom kao krunom i briljantnom završnicom zatvoren je krug jednog višestoljetnog puta, na čijem početku se nalazi Hasanaginica, koja trijumfalno osvaja evropski kulturni prostor, a na kraju Parryjevo i Lordovo predstavljanje usmene tradicije Bošnjaka kao kulturne i književne vrijednosti najvišeg reda. Želimo da vjerujemo da je izuzetna književna vrijednost balade Hasanaginica presudno uticala na skretanje evropske i svjetske pažnje na južnoslavensku, posebno bošnjačku usmenu tradiciju i da nije bilo nje, veličanstvene Hasanaginice, ne bi bilo ni Parryjeve zbirke, pa ni mnogo čega drugog.