NAJPRODUKTIVNIJI BOSNEVIJSKI (ALHAMIJADO) AUTOR

Muharem Dizdarević, alias Muhamed Rušdi, bosnevijski je (alhamijado) autor s kraja 19. i početka 20. stoljeća. O njemu je najpotpunije historigrafske i biografske podatke dalo nekoliko književnih historičara (Nametak, 1981: 7-15; Nametak, 1981a; Nametak, 1982; Huković, 1986: 173-176; Huković, 1995), koji su se u pojedinim aspektima i podacima iz života ovog autora referirali i na neke druge dostupne izvore (up. Busuladžić, 1935). Sublimirajući podatke iz izvora navedene književne historije, u nastavku će biti predstavljene potrebne informacije o ovom važnom bosnevijskom (alhamijado) autoru.

Muharem Dizdarević, poznatiji pod pjesničkim pseudonimom Muhamed Rušdi (Ruždija) – što inače iz arapskog oblika Rušdī znači “onaj koji ide pravim putem” (Škaljić, 1979: 537) – porijeklom je iz čuvene trebinjske porodice, čiji je rodonačelnik Hasanaga Resulbegović, koji je još 1718. bio dizdar trebinjske tvrđave Banj-Vir, po kojem su potomci kasnije i prozvani Dizdarevićima. Iako u historiografiji postoje sitna sporenja oko godine rođenja ovog autora, može se zaključiti da je rođen 1823. godine, ili možda preciznije 1825. u Trebinju, gdje je najprije završio muslimansku početnu vjersku školu – mekteb, nakon čega se školovao u osnovnoj pravoslavnoj školi – što je za to doba neobično važna činjenica koja govori o širini obrazovanja ovog Hercegovca – da bi kasnije završio i trebinjsku medresu, u kojoj je vrlo dobro naučio arapski, perzijski i turski jezik. Profesionalno je kroz činovnički posao bio vezan za službene organe osmanske Bosne u svojstvu carinika, gdje je radio više godina. Dolazak austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine dočekao ga je u Trebinju, gdje je napustio spomenutu profesiju uprkos činjenici da je bio jako obrazovan te poznavao tri pisma (arebicu, ćirilicu i latinicu) i više jezika. Iako je iz historiografskih podataka poznato da je nemali broj činovnika domaćeg porijekla iz osmanske prešao u austrougarsku administraciju, to nije bio slučaj s Muhamedom Rušdijem, što je, a kasnije će se to ispostaviti, bilo veoma važno za mjesto ovog autora u historiji bošnjačke i bh. književne historije. U svojim pedesetim godinama, upravo nakon napuštanja administrativno-činovničkog posla, Rušdi započinje svoj pjesnički život, u kojem će napisati hiljade stihova na bosanskom jeziku i arapskom pismu, s različitim temama i motivima te poetskim žanrovima. Umro je 1905. godine u rodnom gradu, gdje je ukopan na groblju Gorica. Danas nije poznato je li sačuvano grobno mjesto ovog pjesnika, pa bi se u budućnosti trebalo povesti računa o ovom pitanju.

Kako je već spomenuto, Rušdi će tek u ozbiljnim srednjim godinama života početi s pisanjem bosnevijske (alhamijado) književnosti, u kojoj će dati nemjerljiv trag u razvoju i ukupnom estetskom i poetičkom zaokruženju ove vrste književnojezičkog stvaralaštva na bosanskom jeziku na njezinu zalasku. I Nametak (1981: 9-15) i Huković (1986: 174-175) navode da su iza Rušdija ostale dvije zbirke njegovih pjesama – jedne od 91 stranice dvostupčanog teksta, koja je autografska i koju je pred kraj života sastavio, prepisao i uvezao sam autor, čiji je vlasnik inače bio Alija Nametak, te druge – koja se sastoji od 55 stranica, od kojih je 48 dvostupčanog i sedam jednostupčanog teksta, koji se nekada čuvao u ANUBiH, a čija je sudbina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) faktički nepoznata. Pored toga, M. Busuladžić (1935) navodi da postoji Rušdijev zbornik od 156 stranica, a koji se čuvao kod autorova unuka, koji, nažalost, do danas nije pronađen.

Kad su posrijedi djela Muhameda Dizdarevića, na osnovu dostupnih dviju zbirki, Nametak (1981: 12-13) navodi popis svih njegovih autorskih sačuvanih rukopisa poetskog tipa na bosanskom jeziku, što ne uključuje Rušdijeve prijepise pjesama drugih autora, zatim tekstove na arapskom i turskom jeziku te prozne tekstove na bosanskom jeziku, ovaj plodonosni autor napisao je blizu 40 pjesama, među kojima se mogu naći kratke pjesme od svega nekoliko bejtova, npr. šest petnaesteračkih distiha, pa do velikih poema, kakav je npr. Mevludi-šerif od 210 jedanaesteračkih bejtova. Iako navodi tačno 37 pjesama, Nametak (1981: 179-184) u dijelu monografije koja sadržava transkripciju pjesama daje i pjesmu od 71 bejta pod naslovom “Nasihatul hukema li Iskenderi Zul-karnejniˮ, koje inače nema u spomenutom popisu pjesama Muhameda Rušdija, a koja je našla mjesto u Hrestomatiji alhamijado književnosti (Nametak, 1981a: 272-280).

Pored činjenice da je pisao bosanski jezik arebicom, godine 1943. u izdanju Prve Muslimanske nakladne knjižare Muhameda Bekira Kalajdžića u Mostaru na latinici štampana je Rušdijeva poema Ibrahim alejhisselam, pobožni spjev za muslimansku mladež, koja se sastoji od 574 bejta. Kasnije su u više navrata štampane latiničnim pismom transkribirane pjesme i poeme ovog autora.

Kako se može primijetiti, kod Rušdija dominira metrički oblik jedanaesterca, značajno je manje petnaesteraca te je po jedna kraća pjesma u trinaestercu i četrnaestercu. Nametak (1981: 24), također, primjećuje da je Rušdi po svom opusu bio vrlo inovativan, što je potvrda njegovih tema kojima se bavi u književnom diskursu – od mevluda, hićaja u stihu, pobožnih i didaktičkih pjesama, potom kratkih pjesama o različitim “islamskimˮ temama, pa do jedne posebne vrste koju je Rušdi posebno razradio – poeme/kazivanja o Božijim poslanicima i odabranicima – o Ejubu, a.s., Jusufu, a.s., Ibrahimu, a.s., h. Fatimi, h. Zul-Karnejnu. Nametak (1981: 29) daje zanimljiv podatak da je Otto F. Babler objavio dvije Rušdijeve pjesme prevedene na češki jezik u ediciji veoma važnih etnoloških izdanja slavenskih književnosti pod naslovom Dvě mohamedanske biblicke basne 1934. godine, čime se bošnjačka književnojezička praksa predstavila u ovom dijelu slavenskog svijeta. Zanimljiv kuriozitet u pjesničkom stvaralaštvu jeste i to da je Rušdi prevodio određene pjesme, kako se to npr. eksplicitno navodi u pjesmi/poemi o poslaniku Ejubu: “Sa turskoga jezika sam proveo/Na bosanski ja sam jezik doveo”. U vezi s tim, zanimljivo je da je Rušdi većem broju svojih pjesama davao naslov na turskom jeziku iako, također, “upada u očiˮ činjenica da Rušdi svoj jezik samo i jedino zove bosanskim, kako je upravo naglasio u samim naslovima svojih pjesničkih ostvarenja: Priča na bosanskom o bagdatskoj gospođi; Mevludi-šerif bi lisani bosnevi Bosnevi; Bosnevi idžmala Ismail pejgamber hikajesi; Bosnevi lisan ile ahlaki Resulullah; Bosnevi fakirluge sebeb; Bosnevi ilahi Bosnevi Jusuf a.s. hićaja i dr. (Nametak, 1981: 12-13).

Bek ikakve sumnje, može se konstatirati da je na osnovu broja predstavljenih bejtova u dostupnim zbirkama Rušdi najraspjevaniji i najplodonosniji bosnevijski pjesnik, istina, na zalasku ove književne vrste, pri čemu, kada se dodaju i poeme o h. Zul-Karnejnu i Ibrahimu, a.s., taj broj premašuje više od 2.000 bejtova, ne računajući pritom djela koja, nažalost, nisu sačuvana a za koja se može pretpostaviti da su postojala, makar i u određenim varijantnim oblicima već postojećih, sačuvanih pjesama.

Dr. Alen Kalajdžija, Institut za jezik u Sarajevu 

Literatura:

• Busuladžić, Mustafa (1935), “Muhamed Rušdi”, Glasnik Vrhovnog straješinstva Islamske vjerske zajednice, god. III, Beograd.

• Huković, Muhamed (1986), Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Svjetlost, Sarajevo.

• Huković, Muhamed (1995), Zbornik alhamijado književnosti, BZK “Preporod”, Sarajevo.

• Nametak, Abdurahman (1981), Muhamed Rušdi. Monografija i tekstovi, Starješinstvo Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji.

• Nametak, Abdurahman (1981a), Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo.

• Nametak, Abdurahman (1982), “Muhamed Rušdi”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. VII–VIII, Sarajevo.

• Ruždi, Muhamed (1943), Ibrahim alejhisselam, pobožni spjev za muslimansku mladež, Prva muslimanska nakladna knjižara (M. B. Kalajdžić), Mostar.